U Beogradu to zovu “redovna ljetna obuka u uslovima što približnijim realnim”. U Klotjevcu, malom povratničkom selu na obali Perućca, to se zove – pucnjava koja odjekuje jezerom.
I obje strane su u pravu.
Ministarstvo odbrane Srbije je uredno objavilo slike. Momci iz 72. specijalne brigade, jurišni čamci, dronovi, stijene iznad Drine. Vrlo Instagramična vojska. Došao je i načelnik Generalštaba Mojsilović, doveo je i američkog generala Woodruffa iz Ohaja da vidi kako to izgleda kad srpski specijalci glume rat na Drini.
Samo, postoji jedan mali problem u toj koreografiji. Sa druge strane te iste Drine žive ljudi. Povratnici. Oni kojima svaki rafal, pa bio i vježbovni, vraća film 30 godina unazad.
Niko nije obavijestio mještane Podrinja da će se pucati. Niko iz Sarajeva nije stao da kaže: “Ljudi, ne brinite, ovo je vježba.” Pa su morali jedni drugima javljati – čuje li se i kod tebe? Hoće li opet?
I tu dolazimo do najopasnije rečenice iz cijele priče: “nepotvrđena informacija da su snage Vojske Srbije povrijedile granicu s BiH”. Na jezeru Perućac granica ne ide sredinom vode. Granica ide svuda i nigdje, po sporazumima koje niko od običnih ljudi ne razumije. Ako je tačno da su čamci prešli našu stranu, to više nije vježba. To je incident. A ako nije tačno, onda je neko pustio paniku namjerno.
U oba slučaja, institucije BiH šute. Kao i uvijek kad se puca na Drini.
Razumijem potrebu svake vojske da vježba. Ali postoji nepisano pravilo u komšiluku, pogotovo na Balkanu: ne vježbaš sa puškom uperenom u dvorište komšije koji je od tebe već jednom bježao.
Jer za Tanjug je to fotografija za arhivu. Za Klotjevac je to neprospavana noć.
