SEDAM PUTA JE PODIGAO RUKU, ALI NIJE UDARIO: Trumpova politika prema Iranu postaje opasna igra živaca
Donald Trump već mjesecima prema Iranu vodi politiku koja na prvi pogled djeluje jednostavno: zaprijeti katastrofom, postavi posljednji rok, podigne avione, uznemiri tržišta i saveznike, a onda u posljednjem trenutku objavi da napad odgađa jer se, navodno, otvorio prostor za pregovore.
Prema evidenciji američkih medija, isti obrazac ponovljen je najmanje sedam puta.
Trumpovi protivnici zbog toga tvrde da ga više niko ne shvata ozbiljno. To je privlačan zaključak, ali nije potpuno tačan. Njegove prijetnje ozbiljno shvataju generali, vlade, naftne kompanije, stanovnici Bliskog istoka i porodice vojnika koji se nalaze u američkim bazama. Međutim, sve je manje onih koji vjeruju da svaka njegova „posljednja prilika“ zaista predstavlja posljednju priliku.
U tome leži suština problema.
Kada je sve posljednje, ništa više nije posljednje
Ultimatum vrijedi samo ako protivnik vjeruje da iza njega stoji odluka. Ako predsjednik danas kaže da će uništiti elektrane, sutra odgodi napad pet dana, pa zatim još deset, a onda objavi novo primirje, druga strana počinje računati da će i sljedeći rok biti pomjeren.
Iran tada više ne pregovara samo sa Sjedinjenim Državama. Pregovara s Trumpovim strpljenjem, američkim javnim mnijenjem, cijenom nafte, zalihama projektila i strahom arapskih saveznika da će upravo njihovi gradovi postati meta odmazde.
To je šira slika koju ratnička retorika često skriva.
Amerika nesumnjivo može Iranu nanijeti ogromnu vojnu i ekonomsku štetu. Ali moć uništavanja nije isto što i moć ostvarivanja političkog cilja. Može se srušiti elektrana, most, rafinerija ili vojna baza, ali se bombama ne može jednostavno proizvesti poslušna vlast, stabilno društvo i trajni mir.
Historija je puna ratova u kojima je vojno snažnija država pobijedila u prvim sedmicama, a zatim godinama pokušavala objasniti šta je zapravo pobijedila.
Prijetiti civilizaciji nije znak snage
Posebno je zabrinjavajuće kada se govori o „uništenju civilizacije“, energetskih postrojenja i infrastrukture od koje zavise milioni običnih ljudi.
Električna mreža nije samo nekoliko kablova i betonskih zgrada. Od nje zavise bolnice, sistemi za vodu, hladnjače s hranom, komunikacije i život djece, bolesnih i starijih osoba. Političari lako izgovore riječ „infrastruktura“, jer ona zvuči tehnički i bezlično. Ali kada nestane struje, ne stradaju karte i statistike. Stradaju ljudi koji često nemaju nikakav utjecaj na odluke svoje vlasti.
Trumpu se može priznati da je više puta odustao od napada. Ako je time spriječeno stradanje civila, to nije slabost nego dobra odluka.
Međutim, postavlja se razumno pitanje: zbog čega uopće prijetiti apokalipsom ako unaprijed znate da je ne želite izazvati?
Diplomatija nije takmičenje u tome ko će izgovoriti strašniju rečenicu. Prava moć pokazuje se kada država zna šta želi, šta je spremna ponuditi, gdje su joj crvene linije i koje će posljedice uslijediti ako druga strana odbije dogovor.
Stalno mijenjanje rokova ne stvara nepredvidivost samo kod protivnika. Ono zbunjuje i vlastite saveznike.
Trump možda blefira, ali Iran ne smije pogriješiti
Najopasniji trenutak nastaje onda kada protivnik zaključi da su prijetnje prazne.
Ako Iran povjeruje da će Trump uvijek odustati, mogao bi napraviti potez koji Washington neće moći ignorisati. Trump bi tada, kako bi vratio izgubljenu vjerodostojnost, mogao biti primoran da učini upravo ono što je sedam puta odgađao.
Zato ponovljeni blef nije bezazlen.
On polako stvara situaciju u kojoj obje strane mogu pogrešno protumačiti namjere one druge. Teheran može pomisliti da Amerika neće napasti. Washington može pomisliti da će Iran u posljednjem trenutku popustiti. Dovoljan je jedan pogrešno procijenjen raketni napad, jedna pogibija američkih vojnika ili jedan incident u Hormuškom moreuzu da politički teatar postane pravi rat.
A ratovi rijetko ostaju onakvi kakve ih predsjednici najavljuju.
Obično budu duži, skuplji, krvaviji i gluplji nego što su planirali ljudi koji su ih započeli.
Amerika je trošila rakete kao da rat nema sutra: Iran sada otkriva koliko je skupa moć Washingtona
Ne shvataju Trumpa neozbiljno, nego pokušavaju pročitati njegovu predstavu
Zato nije potpuno tačno reći da Trumpa više niko ne shvata ozbiljno. Tačnije je reći da svijet više ne zna treba li ozbiljno shvatiti njegove riječi, njegove rokove ili samo američke bombardere.
Njegov stil možda djeluje učinkovito na društvenim mrežama. Svaka prijetnja proizvodi naslove, strah i sliku predsjednika koji drži prst iznad dugmeta. Ali van televizijskih studija, takva politika troši vjerodostojnost.
Mudar državnik ne mora svakog jutra dokazivati da je najopasniji čovjek u prostoriji. Dovoljno je da svi znaju da će učiniti ono što je jasno najavio — ni više, ni manje.
Trump, nasuprot tome, stalno pojačava ton jer je prethodna prijetnja izgubila snagu. Jučer je govorio o velikom napadu, danas o uništenju infrastrukture, a sutra mora izmisliti još strašniju formulaciju kako bi ponovo privukao pažnju.
Problem je što na kraju tog puta više ne ostaje mnogo riječi.
Ostaju samo bombe.
I upravo zbog toga Trumpova povlačenja ne treba ismijavati. Treba se plašiti trenutka u kojem odluči da se više ne može povući.
