Turska, Saudijska Arabija i Pakistan napravili su potez koji bi mogao ozbiljno promijeniti odnos snaga na Bliskom istoku i šire. Lideri triju država u Meki su potpisali Sporazum o zajedničkoj odbrani, čija je najvažnija odredba jasna: oružani napad na jednu potpisnicu smatrat će se napadom na sve tri.
Sporazum su u palači Al-Safa potpisali turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman i pakistanski premijer Shehbaz Sharif.
Zvanično objašnjenje glasi da je cilj jačanje kolektivne sigurnosti, odvraćanje mogućeg napada i unapređenje mira i stabilnosti. Međutim, u vremenu ratova, raketnih napada i sve većeg nepovjerenja prema postojećim savezništvima, ovaj potpis ima mnogo veće značenje od uobičajene diplomatske ceremonije.
SVAKA DRŽAVA DONOSI DRUGU VRSTU MOĆI
Ovo nije savez triju slabih zemalja koje samo traže zaštitu. Svaka potpisnica za zajednički sto donosi nešto što druge dvije nemaju u istoj mjeri.
Turska ima drugu najveću vojsku unutar NATO-a i odbrambenu industriju koja posljednjih godina proizvodi dronove, raketne sisteme, ratne brodove i oklopna vozila. Pakistan je jedina muslimanska država koja posjeduje nuklearno oružje, uz veliku vojsku i značajno ratno iskustvo. Saudijska Arabija raspolaže ogromnim finansijskim mogućnostima, strateškim položajem i energetskim utjecajem.
Kada se spoje turska vojna tehnologija, pakistanska vojna snaga i saudijski kapital, nastaje savez koji nije moguće tek tako zanemariti.
Ipak, bilo bi prerano ovaj sporazum nazvati novim „islamskim NATO-om“. Javnosti još nisu predstavljeni potpuni tekst sporazuma, tačan način donošenja odluka ni konkretne obaveze koje bi svaka država imala u slučaju napada.
Posebno nije potvrđeno da Pakistan svojim nuklearnim oružjem stavlja Saudijsku Arabiju i Tursku pod neku vrstu atomskog kišobrana. To je pitanje koje će sigurno privući pažnju svijeta, ali za takvu tvrdnju zasad nema dovoljno dokaza.
ZAŠTO JE SPORAZUM POTPISAN UPRAVO SADA
Vrijeme i mjesto potpisivanja nisu slučajno izabrani. Meka nosi ogromnu vjersku i političku simboliku, dok se cijeli region nalazi u periodu velike nesigurnosti.
Saudijska Arabija želi ojačati zaštitu svoje teritorije, naftnih postrojenja i izvoznih puteva. Turska pokušava proširiti svoj politički i vojni utjecaj, ali i otvoriti dodatni prostor svojoj odbrambenoj industriji. Pakistan traži investicije, energente i snažnije saveznike u vrijeme ozbiljnih sigurnosnih i ekonomskih izazova.
Sve tri države imaju bliske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali njihov potez pokazuje da više ne žele potpuno zavisiti od Washingtona. Poruka je jednostavna: ako postojeći sigurnosni sistem ne garantira zaštitu, regionalne sile počet će graditi vlastiti.
Turska i Pakistan već godinama sarađuju kroz vojnu obuku, razmjenu opreme i zajedničke odbrambene projekte. Pakistan desetljećima pomaže u obuci saudijskih snaga, dok je Rijad kupovao turske borbene dronove. Novi sporazum tu saradnju podiže na viši politički nivo.
KOME JE POSLANA PORUKA
Zvaničnici tvrde da sporazum nije usmjeren protiv određene države. Takva formulacija je očekivana, jer nijedna od potpisnica ne želi javno imenovati protivnika i odmah otvoriti novu krizu.
Ipak, jasno je da će sporazum pažljivo analizirati Iran, Izrael, Indija i Sjedinjene Američke Države.
Iran će željeti znati može li regionalni sukob automatski aktivirati zajednički odgovor triju država. Izrael će pratiti sve dublju vojnu saradnju Ankare, Rijada i Islamabada. Indiju će posebno zanimati može li saudijska podrška Pakistanu utjecati na buduću krizu između dvije nuklearne sile.
Postavlja se i pitanje odnosa Turske prema NATO-u. Novi sporazum navodno ne poništava njene postojeće međunarodne obaveze, ali nije poznato šta bi se dogodilo ako bi Turska bila pozvana pomoći saveznici u sukobu u koji NATO ne želi biti uvučen.
POTPIS JE TEK POČETAK
Sporazum na papiru može izgledati historijski, ali njegova prava snaga tek treba biti dokazana. Velike riječi o zajedničkoj odbrani ne znače mnogo bez zajedničkih vojnih planova, razmjene obavještajnih podataka, usklađenih sistema naoružanja i jasnog odgovora na pitanje ko odlučuje kada nastupi kriza.
Ako tri države zaista uspostave zajedničke komande, redovne vojne vježbe, proizvodnju oružja i koordiniranu protuzračnu odbranu, tada ćemo moći govoriti o nastanku nove ozbiljne sigurnosne osovine.
Ako sve ostane na sastancima, fotografijama i općim obećanjima, sporazum će imati snažnu simboliku, ali ograničenu vojnu vrijednost.
Ipak, jedna stvar je već sada jasna. Turska, Saudijska Arabija i Pakistan više ne čekaju da im drugi uređuju sigurnost. Počeli su graditi vlastiti sistem odbrane, a ostatak svijeta sada pokušava shvatiti koliko su daleko spremni ići.
Izvor: TRT Balkan, Reuters i APKljučne odredbe i činjenica da puni opseg obaveza još nije objavljen potvrđeni su u izvještajima Reutersa i The Nationala.
