WILKERSON UPOZORAVA NA NUKLEARNU KATASTROFU: Šta bi se dogodilo ako bi Iran potopio američki nosač aviona?
Penzionisani američki pukovnik Lawrence Wilkerson iznio je zastrašujući scenario mogućeg nastavka rata s Iranom. Prema njegovoj procjeni, gubitak jednog ili više američkih nosača aviona ne bi predstavljao samo vojni poraz nego udar na samu sliku Sjedinjenih Američkih Država kao sile koja može kontrolirati mora i nametati svoju volju širom svijeta.
Wilkerson zato upozorava da bi američki politički vrh, suočen s poniženjem i gubitkom kontrole, mogao razmišljati o upotrebi nuklearnog oružja. Za tvrdnju da Trumpova administracija zaista priprema takav udar nema javno dostupnih dokaza. To je Wilkersonovo upozorenje o tome dokle bi eskalacija mogla otići, a ne potvrđen plan Washingtona.
Ipak, osnovni problem o kojem govori nije izmišljen. Američke snage vode težak rat daleko od vlastite teritorije, troše ogromne količine skupog naoružanja i pokušavaju kontrolirati prostor u kojem Iran ima geografsku prednost.
NOSAČ AVIONA VIŠE NIJE NEDODIRLJIV
Američki nosači aviona desetljećima su bili plutajući simbol vojne nadmoći. Kada bi se jedan od njih pojavio u blizini kriznog područja, poruka je bila jasna: Washington može brzo poslati desetine borbenih aviona i pokrenuti napade bez oslanjanja na kopnene baze.
Iran, međutim, nije Irak, Libija ili Afganistan. Raspolaže balističkim i protubrodskim raketama, dronovima, pomorskim minama, brzim čamcima i besposadnim plovilima. Američke vlasti službeno upozoravaju da u Perzijskom zaljevu, Hormuškom tjesnacu i Omanskom zaljevu postoji visok rizik od napada na brodove.
To ne znači da Iran može lako potopiti američki nosač. Takav brod štite prateći razarači, podmornice, avioni i složeni sistemi protuzračne odbrane. Tvrdnja da je njegovo uništenje gotovo sigurno bila bi pretjerivanje.
Ali više nije ozbiljno ni tvrditi da je nosač nedodirljiv. Dovoljno velik broj raketa i dronova mogao bi preopteretiti odbranu, a samo jedan uspješan pogodak izazvao bi ogromne vojne, političke i psihološke posljedice.
U tome se nalazi američka dilema. Ako nosače drži daleko, njihovi avioni teže djeluju i više zavise od dopunjavanja goriva. Ako ih približi Iranu, povećava njihovu borbenu vrijednost, ali i rizik da postanu meta.
ORUŽJE SE TROŠI BRŽE NEGO ŠTO SE PROIZVODI
Wilkerson upozorava i na pritisak pod kojim se nalazi američka vojna komanda. Taj dio njegove analize potvrđuju i podaci koje su objavili ozbiljni međunarodni izvori.
Prema Reutersu, Sjedinjene Američke Države tokom višemjesečnog rata potrošile su gotovo sve raspoložive zalihe nekih preciznih projektila dugog dometa. Procjene govore da je potrošeno oko 65 posto projektila Patriot, dok su zalihe presretača THAAD smanjene najmanje 38 posto. Potrošen je i veliki dio raspoloživih krstarećih projektila Tomahawk.
Pentagon ubrzava proizvodnju, ali raketa koja se ispali za nekoliko minuta ne može se nadomjestiti preko noći. Za proizvodnju novih presretača potrebni su mjeseci ili godine, specijalizirane fabrike i milijarde dolara.
Zbog toga rat s Iranom ne pogađa samo američke snage na Bliskom istoku. Svaki Patriot ili THAAD potrošen u Zaljevu više nije dostupan za odbranu američkih baza, saveznika u Evropi ili snaga u Pacifiku. Komandanti drugih područja zato imaju razlog biti zabrinuti.
Ovo ne znači da je Amerika ostala bez oružja. I dalje raspolaže vojnom snagom s kojom se nijedna država ne može olako sukobiti. Problem je što ni najveća vojna sila nema neograničene zalihe, posebno kada istovremeno pokušava održavati prisustvo u Evropi, Aziji i na Bliskom istoku.
Najvažniji dio Wilkersonovog upozorenja nije tvrdnja da će nuklearno oružje sigurno biti upotrijebljeno. Takvu tvrdnju niko ne može odgovorno iznijeti bez dokaza.
Prava opasnost nastaje kada političko rukovodstvo počne vjerovati da običnim oružjem više ne može ostvariti ciljeve, a istovremeno ne želi priznati poraz. Tada raste iskušenje da se posegne za sve snažnijim sredstvima kako bi se neprijatelj prisilio na kapitulaciju.
Potapanje američkog nosača aviona, uz moguću smrt hiljada mornara, izazvalo bi ogroman pritisak javnosti da Washington odgovori. Trump bi se našao pred izborom između povlačenja, još većeg konvencionalnog napada ili drastične eskalacije.
Ni Iran tada ne bi stajao mirno. Novi američki napadi mogli bi izazvati udare na baze, luke, rafinerije i energetska postrojenja širom Zaljeva. Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi približno petina svjetske trgovine naftom, mogao bi postati potpuno neprohodan. Posljedice bi osjetio cijeli svijet kroz cijene goriva, nestašice i poremećaje u trgovini.
Saznaj više..
TRI MOĆNE DRŽAVE POTPISALE VOJNI PAKT: Napad na jednu od njih smatrat će se napadom na sve
Zato priču o mogućem nuklearnom udaru ne treba pretvarati u senzacionalnu tvrdnju da su bombe već pripremljene. Ali je ne treba ni odbaciti kao bezazlenu fantaziju.
Historija pokazuje da su najopasniji trenuci oni u kojima velika sila shvati da više ne može lako pobijediti, ali još nije spremna prihvatiti da mora pregovarati.
U ovom ratu možda nije najveće pitanje može li Amerika uništiti još iranskih ciljeva. Može. Pitanje je šta dolazi poslije toga i postoji li uopće vojni udar koji Iran može natjerati na potpunu predaju.
Ako takav udar ne postoji, nastavak eskalacije nije strategija. To je kockanje sa životima miliona ljudi.
Izvori: Slobodna Bosna, Dialogue Works, Reuters
