Ispovjest

SRBIN LJETOVAO U HRVATSKOJ PA UPITAO: „Je li moguće da smo opet ovoliko glupi?“

Kako prenosi hrvatski portal Dnevno.hr, anonimni korisnik Reddita iz Srbije napisao je da s majkom, suprugom i djecom ljetuje u Hrvatskoj te da njegova porodica nije doživjela nijednu neugodnost. Ipak, kada je otvorio portale i društvene mreže, dočekala ga je sasvim drugačija slika: prepucavanja, prebrojavanje krivaca i mržnja između ljudi koji se u stvarnom životu uglavnom normalno pozdravljaju, posluže i druže.

Njegova objava ne može predstavljati mišljenje svih Srba, kao što ni odgovori ispod nje ne predstavljaju sve Hrvate. Ali pitanje koje je postavio pogađa pravo u metu: jesu li obični ljudi zaista toliko zavađeni ili nam najglasniji pojedinci već godinama prodaju mržnju kao sliku cijelog regiona?

STVARNI ŽIVOT NIJE ISTO ŠTO I INTERNET

Autor objave tvrdi da ga u Hrvatskoj niko nije vrijeđao niti uznemiravao. Drugi korisnik iz Srbije napisao je da već pet godina ljetuje na hrvatskoj obali i da je svaki put lijepo dočekan.

Takva iskustva jesu važna, ali ne treba ni od njih praviti bajku. To što je neko proveo deset mirnih dana na moru ne znači da incidenata nema. Ima provokacija, razbijenih automobila, uvreda i ljudi kojima su tuđe registarske tablice dovoljan razlog da pokažu koliko su mali.

Međutim, jednako je pogrešno uzeti jedan incident i njime optužiti čitav narod. Ako huligan razbije automobil sa srbijanskim tablicama, odgovoran je taj huligan, a ne nekoliko miliona Hrvata. Ako neko iz Srbije vrijeđa Hrvate ili veliča zločine, krivica nije na svakom čovjeku rođenom u Srbiji.

Internet tu razliku uglavnom ne poznaje. Najgori komentar dobije najviše pažnje, najprimitivniji korisnik postane navodni glas naroda, a hiljade normalnih susreta ne postanu vijest jer u njima nema svađe.

POMIRENJE NE ZNAČI BRISANJE PROŠLOSTI

Autor objave pokušao je objasniti da su tokom devedesetih stradali obični ljudi, dok su se pojedinci bogatili i gradili političke karijere. U tome ima mnogo istine, ali takva rečenica nije dovoljna da objasni rat.

Nisu se devedesete jednostavno „dogodile“. Postojale su konkretne politike, vojske, naredbe, zločini, protjerivanja i odgovorni ljudi. Pomirenje ne zahtijeva da se sve izjednači niti da žrtve zaborave šta im se dogodilo. Bez činjenica nema ozbiljnog suočavanja s prošlošću.

Ali postoji važna granica: odgovornost za zločine ne može se nasljeđivati krvlju. Dijete rođeno poslije rata nije krivo zbog svog imena, prezimena ili nacionalnosti. Turista koji dolazi s porodicom nije predstavnik vlade, vojske niti politike svoje zemlje.

Oluja će za mnoge Hrvate ostati simbol vojne pobjede i završetka okupacije, dok je za brojne Srbe vezana za izbjeglištvo, gubitak doma i stradanje civila. Te dvije stvarnosti neće nestati zabranom razgovora, ali nijedna ne daje pravo da se današnji ljudi tretiraju kao neprijatelji.

NAJGLASNIJI NE SMIJU GOVORITI U IME SVIH

U komentarima se ponovila poznata slika Balkana. Jedni su pozdravili poruku gosta iz Srbije, drugi su upozorili na ratne rane, a treći su ponovo cijeli susjedni narod proglasili neprijateljskim.

Najlakše je reći da političari svađaju ljude. To često jeste tačno, jer je strah odličan alat za osvajanje glasova. Ali nije pošteno svu odgovornost prebaciti na političare i medije. Mržnju ipak pišu, dijele i podržavaju stvarni ljudi. Svako ko od jednog primitivca pravi predstavnika cijele nacije učestvuje u održavanju istog kruga.

Ne moraju se Srbi i Hrvati međusobno voljeti, grliti niti slagati o historiji. To nije realno ni potrebno. Dovoljno je da čovjeka procjenjuju prema njegovom ponašanju, a ne prema tablicama na automobilu ili mjestu rođenja.

Ako porodica iz Srbije može mirno ljetovati u Hrvatskoj, a porodica iz Hrvatske bez straha otići u Beograd, to nije veliko historijsko pomirenje. To je samo normalan život. Problem je što je na ovim prostorima normalnost ponekad postala toliko rijetka da se o njoj mora pisati kao o čudu.

Možda zato pravo pitanje nije jesmo li ponovo ovoliko glupi. Pravo pitanje je zašto još dopuštamo da nam najgluplji i najglasniji određuju odnose sa susjedima.

Saznaj više..

“Pustite ga meni, ja ću ga ubiti” – Srbin 1992. godine herojski spasio Zekerijaha

Izvor: Dnevno.hr/Reddit

Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button