GODINAMA SAM ČISTILA STOLOVE LJUDI KOJI NISU ZNALI MOJE IME
Godinama sam čistila stolove ljudi koji nisu znali moje ime, iako sam na nekima od tih stolova primjećivala greške koje oni nisu vidjeli.
Zovem se Mirela i imam pedeset dvije godine. Gotovo dvije decenije radila sam u knjigovodstvu jedne proizvodne firme. Kada je firma propala, vjerovala sam da ću brzo pronaći nešto drugo. Imala sam iskustvo, preporuke i bila sam spremna učiti.
Na razgovorima su mi govorili da sam prekvalifikovana, da traže nekoga mlađeg ili da će me pozvati. Telefon uglavnom nije zvonio. Nakon devet mjeseci više nisam birala. Prihvatila sam posao čistačice u poslovnoj zgradi.
Nije me bilo sramota čistiti. Pošten posao nije poniženje. Ponižavajući je bio način na koji su neki ljudi prestajali razgovarati čim obučem sivu kecelju.
U kancelarije sam dolazila poslije šest. Ljudi bi ostavljali čaše pored kante, mrvice u ladicama i papire po podu. Neki bi sklonili noge da prođem, a da me ne pogledaju. Jedan mladić me mjesecima zvao „gospođo“, iako je moje ime pisalo na kartici.
„Možete li ovo malo bolje?“ rekao je jednom, pokazujući na trag kafe koji se osušio na stolu.
„Mogu“, odgovorila sam.
Htjela sam dodati da bi i on mogao odnijeti šolju do sudopera. Nisam. Trebao mi je posao.
Dok sam čistila, nisam čitala tuđe povjerljive dokumente. Ali brojke mi same upadaju u oči. To je navika koja ostane nakon dvadeset godina rada. Jedne večeri na printeru je ostala tabela s troškovima. Na dvije različite stavke bio je isti broj fakture, isti iznos i različit datum knjiženja.
Pomislila sam da je riječ o kopiji. Sutradan je isti papir bio zgužvan u kanti, a iz kancelarije se čula rasprava. Firma je pokušavala pronaći razliku u mjesečnom izvještaju.
Pokucala sam na otvorena vrata.
„Izvinite“, rekla sam voditeljici. „Možda griješim, ali provjerite fakturu koja završava brojem 318. Čini mi se da je unesena dva puta.“
Za stolom je sjedilo četvero ljudi. Mladić koji me zvao „gospođo“ kratko se nasmijao.
„Kako vi to znate?“
„Radila sam knjigovodstvo prije nego što sam počela čistiti vašu kancelariju.“
Voditeljica je ukucala broj. Nekoliko trenutaka niko nije govorio.
Faktura je zaista bila unesena dva puta.
Nije mi odmah ponudila posao u kancelariji. Život rijetko radi tako uredno. Zahvalila mi je i nastavila sastanak. Ja sam uzela vreću i otišla očistiti hodnik. Najteže mi je bilo što sam se, uprkos svemu, uhvatila kako se nadam da će neko izaći za mnom.
Niko nije izašao.
Sedmicu kasnije voditeljica me zaustavila kod lifta. Pitala je imam li biografiju. Otvaralo se privremeno mjesto u administraciji jer je jedna radnica odlazila na duže odsustvo.
„Ne mogu vam ništa obećati“, rekla je. „Ali trebali biste se prijaviti.“
Prijavila sam se. Na razgovoru su me pitali hoće li mi biti neugodno raditi s ljudima čije sam kancelarije čistila.
„Neće“, rekla sam. „Samo ne znam hoće li njima biti neugodno.“
Dobila sam ugovor na šest mjeseci. Prve sedmice provjeravala sam svaki unos po tri puta jer sam osjećala da nemam pravo na običnu grešku. Drugi su mogli pogriješiti kao zaposleni. Moja greška bi, mislila sam, bila dokaz da čistačica ipak nije trebala sjediti za računarom.
Jednog jutra mladić koji me nikada nije zvao imenom spustio je fasciklu na moj sto.
„Mirela, možete li pogledati ovo?“
Saznaj više..
„Ti si tamo moja mama, ovdje je nana sve ostalo“: Ispovijest žene koja je otišla zbog djeteta
Prvi put je izgovorio moje ime. Nije se izvinio, a ja nisam tražila izvinjenje. Samo sam otvorila fasciklu i pokazala mu gdje nedostaje prilog.
Privremeni ugovor kasnije je produžen. Nisam odjednom postala važnija osoba. Samo sam ponovo dobila posao koji je drugima omogućio da vide znanje koje je cijelo vrijeme bilo tu.
Žena koja sada čisti naš sprat zove se Senada. Svake večeri prije odlaska sklonim šolju, podignem stolicu i ostavim sto prazan. Kada neko kaže: „Čistačica će to“, ja odgovorim: „Senada ima ime, a mi imamo ruke.“
Na mojoj kancelarijskoj kartici danas piše „Mirela, administracija“. Staru karticu sa sivom keceljom još čuvam u ladici. Ne podsjeća me koliko sam nisko pala. Podsjeća me koliko su drugi malo gledali.
