Izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir predstavio je plan prema kojem bi približno 1,86 miliona Palestinaca u narednih sedam godina napustilo Pojas Gaze. Plan je nazvan Disengagement 710, a njegovi autori koriste izraz dobrovoljno iseljavanje. Međutim, teško je govoriti o slobodnom izboru stanovništva koje živi usred razaranja, nestašice i dugotrajnih vojnih operacija.
Prema informacijama koje su objavili izraelski i međunarodni mediji, plan predviđa odlazak oko 250.000 Palestinaca tokom prve godine, 1,11 miliona u prve tri godine, a gotovo cjelokupnog stanovništva Gaze u roku od sedam godina.
Ben Gvir tvrdi da je prijedlog realan i konkretan te da postoje države spremne primiti stanovnike Gaze. Nije, međutim, javno naveo o kojim državama je riječ niti predstavio potvrđene sporazume s njima.
Važno je odmah naglasiti da ovo nije usvojena odluka izraelske vlade. Riječ je o prijedlogu Ben Gvira i njegove krajnje desne stranke Jevrejska snaga, predstavljenom uoči izbora u Izraelu. Stranka najavljuje da bi prihvatanje plana moglo postati jedan od njenih uslova za ulazak u buduću vladajuću koaliciju.
ŠTA TAČNO PREDVIĐA PLAN
Ben Gvirov dokument navodno ima dvadesetak stranica i predviđa osnivanje posebnog ministarstva zaduženog za iseljavanje iz Gaze. To tijelo trebalo bi pregovarati s državama koje bi prihvatile Palestince, organizirati puteve njihovog odlaska i osigurati finansijsku pomoć za preseljenje.
Prema izraelskim medijima, početno ulaganje Izraela iznosilo bi oko deset milijardi šekela, dok bi se u kasnijoj fazi očekivala i međunarodna finansijska podrška.
Na papiru se sve predstavlja kao organizirana i dobrovoljna migracija. Upravo je riječ dobrovoljna najslabiji dio cijelog prijedloga.
Čovjek koji napušta razoren dom zato što nema sigurnost, vodu, hranu, liječenje ili mogućnost normalnog života možda potpisuje saglasnost, ali to ne znači automatski da je odluka donesena bez pritiska. Ako su uslovi života učinjeni nepodnošljivim, granica između dobrovoljnog odlaska i prisilnog raseljavanja postaje veoma tanka.
DOBROVOLJNI ODLAZAK ILI PROTJERIVANJE
Četvrta ženevska konvencija zabranjuje pojedinačno ili masovno prisilno premještanje i deportaciju zaštićenih osoba s okupirane teritorije. Dobrovoljna migracija sama po sebi nije zabranjena, ali ona mora predstavljati stvaran, slobodan i informiran izbor.
Zato bi pravna ocjena eventualne realizacije plana zavisila od načina na koji bi se provodio. Ako bi Palestincima bila ponuđena stvarna mogućnost da ostanu, vrate se svojim domovima i žive u prihvatljivim uslovima, govorilo bi se o jednoj situaciji. Ako bi odlazak bio jedini praktično mogući način preživljavanja, pravni stručnjaci i međunarodne institucije mogli bi ga smatrati prisilnim premještanjem, bez obzira na naziv programa.
Posebno zabrinjava krajnji cilj koji Ben Gvir otvoreno iznosi: Gaza bez gotovo cjelokupnog palestinskog stanovništva. To više ne izgleda kao običan program pomoći ljudima koji sami žele otići, nego kao politički projekt trajne demografske promjene teritorije.
PLAN JE I DIO IZBORNE KAMPANJE
Vrijeme predstavljanja nije slučajno. Izrael se nalazi pred izborima, a Ben Gvir pokušava učvrstiti podršku desnog i krajnje desnog biračkog tijela. Njegov prijedlog zato treba posmatrati i kao izborni program, a ne samo kao operativni državni dokument.
To ipak ne znači da ga treba odbaciti kao praznu predizbornu poruku. Kada ministar u aktuelnoj vladi predstavi razrađen plan, navede rokove, broj ljudi i buduću instituciju koja bi ga provodila, tada više nije riječ samo o provokativnoj izjavi.
Prijedlog pokazuje koliko se granica prihvatljivog u izraelskoj političkoj debati pomjerila. Ideja koja bi nekada bila smatrana krajnjom sada se predstavlja kao konkretna politika i potencijalni uslov za formiranje buduće vlasti.
Palestinci nisu višak stanovništva koji treba rasporediti po drugim državama. Gaza nije prazan prostor, nego njihov dom. Međunarodna zajednica zato ne bi smjela dozvoliti da se pitanje njihovog trajnog iseljavanja prikrije administrativnim izrazima, finansijskim paketima i riječju dobrovoljno.
Za sada je ovo prijedlog jednog krajnje desnog ministra, a ne konačna politika Izraela. Ali historija nas uči da opasne državne politike često počinju upravo kao prijedlozi koje mnogi u početku ne shvate dovoljno ozbiljno.
Izvori: The Guardian, The Times of Israel
