Foto: RTS/Kulturno umetničko društvo
Ljubav prema muzici odvela je Fumiko Takešitu Knežević hiljadama kilometara daleko od rodnog Japana. U Srbiju je došla želeći da izbliza upozna zemlju čija ju je narodna muzika potpuno osvojila. Nije mogla ni pretpostaviti da će joj harmonika, osim novog životnog poziva, donijeti i ljubav.
Fumiko je u Japanu svirala klavir i bavila se folklorom istočne Evrope. Tako se upoznala sa srpskim, makedonskim i bugarskim igrama, ali su je zvuk i energija srpske muzike posebno privukli.
Kada je prikupila dovoljno novca, 2000. godine prvi put je došla u Srbiju na tri sedmice. Obišla je Beograd, upoznala ljude, prisustvovala svadbi, slušala trubače i čak zaigrala na stolu. Srbiju nije doživjela samo kao turistkinja – željela je osjetiti kako ljudi zaista žive.
Ljubav prema muzici bila je jača od svih prepreka
Tokom naredne tri godine vraćala se kad god bi skupila dovoljno novca, a zatim je odlučila ostati. Početak nije bio jednostavan. Novca je bilo malo, a pred njom su se nalazili novi jezik, drugačiji običaji i ozbiljan rad na harmonici.
Velika želja bila joj je da uči od poznatog harmonikaša Slavka Caleta Mitrovića. Upoznali su se na jednoj svadbi na kojoj je nastupao. Dok su se muzičari pripremali, Fumiko je pažljivo posmatrala harmoniku, a zatim mu je napisala pismo na srpskom jeziku i zamolila ga da joj daje časove.
Bila je uporna gotovo dvije godine. Vježbala je mnogo, ali je kasnije priznala da je u početku vježbala pogrešno. Teško joj je padalo kada bi vidjela koliko dobro sviraju mladići iz kulturno-umjetničkog društva. Ipak, nije odustala. Učila je, ponavljala i popravljala greške sve dok harmonika nije postala sastavni dio njenog života.
Nastupala je kao solistkinja i članica orkestra KUD-a „Gradimir“, učestvovala u televizijskim emisijama i koncertima, a svirala je i u Ambasadi Srbije u Tokiju. Kasnije je kroz muzičke sastave povezivala srpsku i japansku tradicionalnu muziku.
Bojana je upoznala na svadbi prijateljice
Muzika ju je dovela u Srbiju, ali ju je ljubav zadržala. Bojana Kneževića upoznala je na svadbi svoje prijateljice. Preko nje su počeli razgovarati i družiti se, a prijateljstvo se ubrzo pretvorilo u ljubav.
Različito porijeklo njima nije predstavljalo prepreku. Bojan je govorio da odnos dvoje ljudi ne određuje država iz koje dolaze, već način na koji se pronađu, razumiju i zavole.
Ipak, jedan srpski običaj Fumiko je dugo zbunjivao.
U Srbiji nije neobično da mladić djevojku dovede kući i upozna je s roditeljima prije nego što je donesena konačna odluka o braku. U Japanu takav susret ima mnogo ozbiljnije značenje – upoznavanje partnerovih roditelja uglavnom govori da je veza već postala formalna i da se očekuje vjenčanje.
Zbog toga Fumiko u početku nije mogla biti opuštena pred Bojanovom porodicom. Stalno se izvinjavala njegovoj majci i trudila se ostaviti najbolji mogući utisak. Ono što je porodici možda izgledalo kao pretjerana stidljivost, za nju je bilo pitanje poštovanja i japanskog odgoja.
S vremenom je shvatila da ne mora neprestano paziti na svaki pokret i svaku riječ. Prihvatili su je, a odnos sa svekrvom postao je prirodan i blizak.
Spoj dvije kulture pod istim krovom
Fumiko nije morala odbaciti Japan da bi zavoljela Srbiju. Upravo suprotno – svojim životom i muzikom počela je graditi most između dvije zemlje. U Srbiji je predstavljala japansku kulturu, dok je publici u Japanu približavala srpsku izvornu muziku.
Za poznavanje srpskog jezika i doprinos povezivanju Srbije i Japana dobila je 2020. godine posebno priznanje Fonda „Branislav Mane Šakić“.
Njena priča pokazuje da ponekad jedna melodija može promijeniti čitav život. Fumiko je krenula za zvukom harmonike, pronašla učitelja, novi dom i čovjeka s kojim je zasnovala porodicu.
Na početku se pred svekrvom stalno izvinjavala jer nije znala kako će biti prihvaćena. Danas je više niko ne doživljava samo kao Japanku koja je došla u Srbiju. Postala je žena koja je dvije udaljene kulture spojila muzikom, upornošću i ljubavlju.
Izvori: “Direktno – priča o Fumiko i Bojanu”
