Savez iz Meke izlazi iz faze obećanja: Turska, Saudijska Arabija i Pakistan grade novu sigurnosnu osovinu
Odbrambeni sporazum triju država sadrži klauzulu kolektivne odbrane, dok Ankara najavljuje da bi Saudijskoj Arabiji mogla pružiti vojnu i tehničku pomoć. Ipak, stvarna snaga novog saveza zavisit će od toga hoće li političke poruke biti pretočene u zajedničke komande, kapacitete i konkretne odluke.
Savez Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, uspostavljen sporazumom potpisanim 7. augusta u Meki, ulazi u fazu institucionalnog oblikovanja. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan tvrdi da iza inicijative postoji snažna politička volja te da su u toku aktivnosti na uspostavljanju sjedišta i raspoređivanju osoblja.
Govoreći za tursku televiziju NTV, Fidan je savez nazvao platformom koja bi mogla „suštinski promijeniti situaciju“ u regiji. Prema njegovim riječima, nakon završetka organizacionih priprema trebalo bi uslijediti razmatranje prijema novih članica.
Takve poruke dolaze u trenutku rastućih sigurnosnih pritisaka na Saudijsku Arabiju i nove eskalacije napada jemenskih Huta. Fidan je rekao da Ankara ozbiljno shvata napade na saudijski teritorijalni integritet i suverenitet te da bi Turska, u okviru obaveza preuzetih sporazumom, mogla odgovoriti na određene vojne i tehničke potrebe Rijada.
„Saudijska Arabija mogla bi imati potrebe na vojnom nivou. Kao Savez iz Meke, razgovarat ćemo o tome s Pakistanom i možemo pružiti potrebnu tehničku podršku“, kazao je Fidan. Ankara, prema njegovim riječima, smatra neprihvatljivim da Saudijska Arabija bude uvučena u širi regionalni sukob i izložena napadima s više pravaca.
Klauzula nalik članu 5 NATO-a
Mekanski sporazum predviđa da se oružani napad na jednu od triju potpisnica smatra napadom na sve. Fidan je tu odredbu ranije uporedio s principom kolektivne odbrane sadržanim u članu 5 Sjevernoatlantskog ugovora.
Poređenje s NATO-om, međutim, ima jasna ograničenja. Novi savez za sada nema razvijenu zajedničku komandnu strukturu, stalne vojne snage niti višedecenijski sistem planiranja i standardizacije kakav postoji unutar NATO-a. Nije javno precizirano ni kakvu bi pomoć članice morale pružiti napadnutoj državi, jer bi se obim i oblik podrške određivali međusobnim konsultacijama.
Zbog toga savez trenutno treba posmatrati kao ozbiljnu političku i sigurnosnu obavezu, ali ne i kao potpuno izgrađen vojni blok.
Prvi konkretan institucionalni korak napravljen je 31. augusta, kada je u Istanbulu održan sastanak Strateškog političkog i odbrambenog komiteta. Na njemu su učestvovali ministri vanjskih poslova i odbrane te najviši vojni predstavnici triju država, što je potvrdilo i “tursko Ministarstvo vanjskih poslova” (https://www.mfa.gov.tr/mekke-ortak-savunma-anlasmasi-kapsaminda-tesis-edilen-stratejik-siyasi-ve-savunma-komitesi-nin-ilk-toplantisi–31-8-2026–istanbul.en.mfa).
Dogovoreno je formiranje sekretarijata sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji, kojim će tokom prvog trogodišnjeg mandata rukovoditi generalni sekretar iz Pakistana. Članice planiraju i zajedničke kopnene, pomorske i zračne vježbe, saradnju u protuzračnoj odbrani te razvoj bespilotnih i autonomnih sistema, elektronskog ratovanja i vojne primjene umjetne inteligencije.
Tri različite snage, ali i tri različita interesa
Svaka članica u savez unosi drugačiju vrstu moći. Turska raspolaže drugom najvećom vojskom u NATO-u i razvijenom odbrambenom industrijom. Pakistan ima veliko vojno iskustvo i status nuklearne sile, dok Saudijska Arabija donosi finansijsku snagu, energetski značaj i strateški položaj na Arapskom poluotoku.
Upravo ta kombinacija daje sporazumu težinu, ali istovremeno otvara pitanje usklađivanja različitih interesa. Turska ostaje članica NATO-a, Saudijska Arabija je dugogodišnji sigurnosni partner Sjedinjenih Američkih Država, dok Pakistan mora pažljivo balansirati odnose sa Saudijskom Arabijom, Iranom, Kinom i drugim regionalnim akterima.
Ankara i Islamabad naglašavaju da sporazum nije usmjeren protiv Irana ili bilo koje druge države. Savez je predstavljen kao odbrambeni okvir otvoren za proširenje, a Egipat se spominje kao moguća buduća članica. Ipak, političke izjave neće same ukloniti sumnje susjeda, posebno u vrijeme kada se regionalni sukobi sve češće prepliću.
Prvi ozbiljan test
Napadi Huta na saudijske gradove, energetsku infrastrukturu i pomorske pravce predstavljaju prvi veliki test kredibiliteta novog saveza. Turska je već izrazila spremnost da pruži tehničku pomoć, dok je Pakistan poručio da još nije donesena odluka o konkretnom vojnom odgovoru.
Ta razlika pokazuje da klauzula kolektivne odbrane ne znači automatski ulazak svih članica u rat. Njena stvarna vrijednost zavisit će od brzine političkih konsultacija, sposobnosti zajedničkog djelovanja i spremnosti država da prihvate rizike koje nosi odbrana partnera.
Fidanova ocjena da bi Savez iz Meke mogao promijeniti regionalnu sigurnosnu sliku nije bez osnova. Tri države zajedno raspolažu znatnim vojnim, ekonomskim i tehnološkim kapacitetima. Ipak, savez neće postati „prekretnica“ samim potpisivanjem sporazuma ili formiranjem sekretarijata.
Odlučujući trenutak nastupit će tek kada jedna članica zatraži pomoć, a preostale dvije budu morale pokazati koliko su daleko spremne ići. Tada će postati jasno predstavlja li Savez iz Meke novu sigurnosnu arhitekturu ili još jednu ambicioznu regionalnu inicijativu čija je politička simbolika veća od operativne snage.
