ZA ŠTA IM ZAHVALJUJEMO? NAROD PLAĆA, A POLITIČARI PRIMAJU APLAUZE
AUTORSKI KOMENTAR |
„Hvala, načelniče!“ Kratka rečenica koja može biti izraz pristojnosti, ali i pokazatelj koliko smo navikli da vlast doživljavamo kao dobročinitelja. Kada se izgradi put, popravi rasvjeta ili obnovi škola, zašto zasluge pripisujemo jednom čovjeku, a zaboravljamo građane koji su sve to platili?
Budžet nije privatni novčanik načelnika, gradonačelnika ili ministra. Pune ga građani i privreda. Iz njega se plaćaju javni radovi, ali i ljudi koji odlučuju kako će novac biti potrošen. Kada političar otvori obnovljenu ulicu, nije nam poklonio asfalt. Upravljajući našim novcem, izvršio je dio posla zbog kojeg je izabran.
Nema ništa pogrešno u tome da se pohvali pošten i sposoban čovjek. Problem počinje kada zahvalnost zamijeni pitanja. Koliko je posao koštao? Zašto smo ga toliko čekali? Je li urađen kvalitetno? Hoće li isti asfalt izdržati nekoliko godina ili će se popravljati već nakon prve zime? Aplauz ne može biti zamjena za odgovore.
Posebno treba pitati kada funkcionerov životni standard vidljivo raste, dok građani kojima služi teško podmiruju osnovne troškove. Skupo odijelo samo po sebi nije dokaz nepoštenja. Ali javna funkcija ne smije biti zaklon od pitanja o imovini i porijeklu novca. Ako je sve pošteno stečeno, zašto bi pitanje bilo uvreda?
Radniku se podrazumijeva da ispuni normu, trgovcu da usluži kupca, a vozaču da završi vožnju. Zašto onda političaru svaku izvršenu obavezu predstavljamo kao izuzetan podvig? Je li dovoljno da uradi ono za šta je plaćen pa da zaboravimo sve što je obećao, a nije ispunio?
Ni poređenje s radnikom ne znači da ljudima ne treba reći hvala. Treba. I radniku i službeniku i načelniku koji dobro radi. Ali pristojnost ne podrazumijeva poslušnost. Možemo nekoga pohvaliti i istovremeno tražiti račune, kritikovati njegove odluke i očekivati više. Javna funkcija ne stavlja čovjeka iznad građana.
Najviše zabrinjava trenutak kada građanin osjeti da duguje političaru jer je dobio ono što mu pripada. Ulicu, vodu ili uslugu institucije ne bismo trebali doživljavati kao ličnu milost. Jesmo li birali ljude da upravljaju zajedničkim poslovima ili da im zahvaljujemo što su nas uopće primijetili?
ZAKLJUČAK
Pošten rad zaslužuje priznanje. Trošenje našeg novca zahtijeva odgovornost. Političar treba moći objasniti svoje rezultate i svoje odluke, bez očekivanja da mu građani zauzvrat duguju glas, šutnju ili odanost.
PITANJA ZA VAS
Za šta ste posljednji put čuli: „Hvala, načelniče“?
Tražimo li dovoljno objašnjenja o tome kako se troši naš novac?
Biste li jednako pohvalili dobar potez političara za kojeg niste glasali — i kritikovali loš potez onoga kojeg podržavate?
Kada zahvalnost prestaje biti pristojnost i postaje političko podaništvo?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pump za nove autorske osvrte.
