AUTORSKI KOMENTAR |
Može li čovjek imati dva državljanstva, pripadati jednom narodu i istovremeno ostati ravnopravan građanin države u kojoj živi? Odgovor je pravno mnogo jednostavniji nego što se ponekad čini, ali političke rasprave o tom pitanju često otvaraju mnogo šire dileme.
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik izjavio je za Radio-televiziju Srbije da bi Srbi iz Republike Srpske trebali automatski dobijati državljanstvo Srbije, bez dugotrajnog čekanja i administrativnih procedura.
Dodik, koji već posjeduje državljanstvo Srbije, smatra da bi pripadnicima srpskog naroda u Republici Srpskoj to pravo trebalo pripadati bez posebnih prepreka.
Njegova izjava otvara zanimljivo pitanje: da li je riječ o potrebi da se pojednostavi postojeći zakonski postupak ili o ideji koja državljanstvu daje dodatno političko značenje?
PRAVO NA DRŽAVLJANSTVO VEĆ POSTOJI
Ono što je važno znati jeste da Srbija već ima zakonski okvir koji omogućava pripadnicima srpskog naroda izvan njene teritorije da steknu srbijansko državljanstvo pod povoljnijim uslovima.
Prema članu 23. Zakona o državljanstvu Republike Srbije, punoljetni pripadnik srpskog naroda koji nema prebivalište u Srbiji može biti primljen u državljanstvo bez odricanja od postojećeg državljanstva, uz ispunjavanje propisanih uslova.
Među njima je i pisana izjava da Republiku Srbiju smatra svojom državom.
Dakle, Dodikov prijedlog ne odnosi se na stvaranje mogućnosti koja uopće ne postoji.
Suštinska razlika nalazi se u načinu sticanja državljanstva.
Postojeći sistem predviđa podnošenje zahtjeva i odgovarajući upravni postupak, dok Dodik zagovara automatsko sticanje državljanstva.
To je pravno značajna razlika koja bi zahtijevala precizno definisanje uslova, nadležnosti i načina primjene.
DRŽAVLJANSTVO I NACIONALNOST NISU ISTA STVAR
U savremenom svijetu milioni ljudi imaju dvojno državljanstvo.
Neki ga stiču porijeklom, drugi rođenjem, brakom ili nakon dugotrajnog boravka u drugoj državi.
Takva praksa sama po sebi nije neobična niti automatski predstavlja prijetnju državi u kojoj osoba živi.
Državljanstvo predstavlja pravnu vezu između pojedinca i države, dok nacionalni identitet označava osjećaj pripadnosti određenom narodu, kulturi i historijskom naslijeđu.
Te dvije stvari mogu se preklapati, ali nisu identične.
Srbin koji živi u Banjoj Luci može istovremeno biti državljanin Bosne i Hercegovine i Srbije.
Isto tako, pripadnici drugih naroda mogu imati državljanstvo Bosne i Hercegovine i neke druge države.
Međutim, dodatno državljanstvo ne mijenja automatski međunarodno priznate granice, ustavni položaj entiteta ili obavezu poštovanja zakona države u kojoj osoba živi.
Upravo je zato važno razlikovati individualno pravo na državljanstvo od pitanja državnog suvereniteta.
GDJE POČINJE POLITIČKA DIMENZIJA?
Dodikov prijedlog moguće je posmatrati iz najmanje dvije perspektive.
Prva se odnosi na administrativno pojednostavljenje postupka.
Ako građani već imaju zakonsko pravo da podnesu zahtjev za državljanstvo Srbije, može se otvoriti legitimna rasprava o tome jesu li postojeće procedure nepotrebno komplikovane i dugotrajne.
Druga perspektiva odnosi se na političko značenje državljanstva u složenim odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije.
Republika Srpska je jedan od dva entiteta unutar Bosne i Hercegovine, dok je Srbija međunarodno priznata susjedna država.
Njihova kulturna, historijska i nacionalna povezanost nije sporna sama po sebi.
Međutim, državljanstvo je pravni odnos između pojedinca i države, a ne instrument kojim se automatski mijenja teritorijalno ili ustavno uređenje.
Zato bi svaki prijedlog o automatskom državljanstvu morao jasno odgovoriti na pitanje šta se njime želi postići i koje bi konkretne posljedice imao.
JEDNAKA PRAVA ILI POSEBNE VEZE?
Još jedno pitanje odnosi se na odnos između nacionalne pripadnosti i jednakosti građana.
Mnoge države imaju posebne procedure za sticanje državljanstva osoba koje pripadaju njihovom narodu, ali žive izvan državnih granica.
Takva rješenja postoje u različitim oblicima i nisu sama po sebi dokaz diskriminacije ili političkog ekspanzionizma.
Ipak, svaka država mora voditi računa o tome da pravila budu jasna, zakonita i usklađena s njenim međunarodnim obavezama.
Dodikov prijedlog zato otvara pitanje treba li državljanstvo automatski proizlaziti iz nacionalnog identiteta ili je opravdano zadržati postupak u kojem pojedinac izražava vlastitu volju i ispunjava zakonske uslove.
Posebno je važno da pravo na državljanstvo ostane stvar slobodnog izbora pojedinca.
Nacionalna pripadnost ne bi trebala značiti da neko automatski mora prihvatiti državljanstvo druge države ako to ne želi.
BUDUĆNOST SE NE MOŽE SVESTI NA BROJ PASOŠA
U raspravama o državljanstvu često se zanemaruje mnogo jednostavnije pitanje.
Šta dodatni pasoš konkretno mijenja u svakodnevnom životu čovjeka?
Može olakšati određene administrativne postupke, pristup pojedinim pravima ili životne planove, zavisno od zakona država koje su uključene.
Ali samo posjedovanje drugog državljanstva ne garantuje bolji životni standard.
Ne znači automatski veću platu, kvalitetnije zdravstvo, bolje obrazovanje ili sigurnije radno mjesto.
Za takve promjene potrebne su funkcionalne institucije i odgovorne javne politike.
Zato se rasprava o državljanstvu ne bi trebala završiti na političkim porukama o nacionalnoj povezanosti.
Građani imaju pravo znati kakve bi konkretne koristi i pravne posljedice predložene promjene donijele.
ZAKLJUČAK: PASOŠ JE DOKUMENT, A PRIPADNOST JE MNOGO SLOŽENIJA
Dodikova izjava ponovo je otvorila raspravu o odnosu nacionalnog identiteta, državljanstva i državnog suvereniteta.
Srbija već omogućava pripadnicima srpskog naroda izvan svojih granica da pod određenim uslovima steknu državljanstvo.
Zbog toga ključno pitanje nije postoji li to pravo, nego treba li ono postati automatsko.
Odgovor zahtijeva ozbiljnu pravnu raspravu, a ne samo političke poruke.
Dvojno državljanstvo samo po sebi ne mora biti prepreka lojalnosti državi u kojoj čovjek živi.
Ali isto tako, nacionalna povezanost ne znači da pravila o državljanstvu mogu zamijeniti ustavne i međunarodnopravne odnose među državama.
Možda je najvažnije razumjeti da pasoš ne može sam odrediti sve ono što čovjek jeste.
Čovjek može govoriti jednim jezikom, pripadati jednom narodu, živjeti u jednoj državi i imati državljanstvo druge.
Takva složenost identiteta ne mora biti problem.
Problem nastaje kada se pravna pitanja pretvore u političke sporove u kojima se zanemaruje sloboda izbora pojedinca.
Jer državljanstvo treba služiti čovjeku, a ne čovjek biti sredstvo političkih rasprava o državljanstvu.
PITANJE ZA VAS
Treba li Srbija automatski dodjeljivati državljanstvo Srbima iz Republike Srpske ili je opravdano zadržati postojeći postupak podnošenja zahtjeva?
Smatrate li da bi državljanstvo trebalo zavisiti prvenstveno od nacionalnog porijekla, mjesta rođenja ili ličnog izbora?
I može li dvojno državljanstvo dodatno povezivati ljude, a da pritom ne dovodi u pitanje njihov odnos prema državi u kojoj žive?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pumpajj.com za nove vijesti, analize i komentare.
Izvor: RTS, RTRS, Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije, Zakon o državljanstvu Republike Srbije.
Napomena: Tekst je autorski komentar. Iznesene analitičke ocjene predstavljaju razmatranje pravnih i društvenih posljedica prijedloga, a ne tvrdnje o skrivenim političkim namjerama.
Tekst je izrađen uz pomoć AI, uz uredničku obradu i provjeru prije objave.
