Dok se u Potočarima obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, dok porodice žrtava stoje pred bijelim nišanima i dok se civilizovan svijet podsjeća na presuđenu istinu, iz političkog prostora Republike Srpske ponovo stiže poruka koja ne liječi rane, nego ih namjerno dira.
Bivši ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić objavio je poruku: “Svuda pođi, kući dođi. Republika Srpska je naša kuća. Živjela!” Objava je, prema izvještajima regionalnih medija, izazvala brojne reakcije i rasprave na društvenim mrežama.
Na prvi pogled, neko će reći: pa šta je sporno u rečenici o kući? Ali u politici nikada nije važna samo rečenica. Važno je ko je izgovara, kada je izgovara, kome je šalje i šta se njome poručuje.
A kada se takva poruka objavi baš u danima sjećanja na genocid u Srebrenici, onda ona više ne zvuči kao obična narodna izreka. Zvuči kao politička provokacija.
TAJMING KOJI GOVORI VIŠE OD RIJEČI
Nešić dobro zna koji je datum. Dobro zna šta znači 11. juli. Dobro zna da porodice žrtava tih dana ne vode političke kampanje, nego ukopavaju kosti svojih najmilijih, mole se, plaču i čuvaju istinu od zaborava.
I baš tada poruka o Republici Srpskoj kao “našoj kući” dobija sasvim drugu težinu.
Jer problem nije u tome da neko voli svoj kraj, svoj entitet ili svoju kuću. Problem je kada se taj prostor predstavlja kao ekskluzivna kuća jednog naroda, dok se prešućuje da su iz mnogih gradova i sela te iste teritorije Bošnjaci protjerivani, zatvarani, ubijani i brisani iz života.
Ako je Republika Srpska “kuća”, onda se mora pitati: čija je kuća bila Prijedor? Čija je kuća bila Foča? Čija je kuća bila Srebrenica? Čija su kuća bili ljudi koji su iz svojih domova odvedeni i nikada se nisu vratili?
O takvim pitanjima Nešić i njemu slični najradije ne govore. Lakše je snimiti poruku, podići nacionalnu temperaturu i dobiti aplauz radikalne publike.
POLITIKA KOJA ŽIVI OD PROVOKACIJE
Ovo nije izolovan slučaj. Svakog jula, kada se govori o Srebrenici, dio politike iz RS-a kao da osjeti obavezu da odgovori provokacijom. Umjesto tišine, dolazi inat. Umjesto pijeteta, dolazi poruka o “našem”. Umjesto ljudskosti, dolazi političko pozicioniranje.
To nije snaga. To je moralna slabost.
Jer snažan političar ne mora provocirati porodice žrtava da bi pokazao patriotizam. Snažan narod se ne dokazuje tako što gura prst u ranu onima koji još ukopavaju svoje mrtve. Snažno društvo može reći: ovdje je počinjen zločin, presuđen je kao genocid, žrtve se moraju poštovati, a krivica je individualna.
Ali za takvu rečenicu treba hrabrosti.
Mnogo je lakše hraniti biračko tijelo parolama.
Međunarodni sudovi su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid, a Ujedinjene nacije su 2024. godine usvojile rezoluciju kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici. Rezolucija također osuđuje negiranje genocida i poziva na čuvanje utvrđenih činjenica kroz obrazovne sisteme.
KOME SE ŠALJE PORUKA
Nešićeva poruka nije upućena žrtvama. Nije upućena povratnicima. Nije upućena ljudima koji žele normalan život. Ona je upućena onom dijelu publike kojem treba stalno ponavljati da je sve “naše”, da su drugi smetnja, da je svako sjećanje na žrtve napad na RS.
To je stara politička igra.
Prvo se negira ili umanjuje zločin. Zatim se priča o ugroženosti. Onda se prostor predstavlja kao isključivo “naš”. Na kraju se svako ko pita za žrtve proglašava neprijateljem.
Tako se ne gradi mir. Tako se održava zamrznuti konflikt.
A zamrznuti konflikt političarima odgovara. Dok narod živi od plata, penzija i kredita, oni mu serviraju identitet, strah i inat. Dok mladi odlaze, oni čuvaju parole. Dok se ljudi bore da prežive, oni proizvode poruke za mreže.
I onda svake godine isto: Potočari plaču, a politika provocira.
NIJE PROBLEM U KUĆI, NEGO U BRISANJU DRUGIH
Niko razuman ne spori da Srbi imaju pravo na dostojanstvo, identitet, sjećanje i političko predstavljanje. Ali problem počinje kada se taj identitet gradi na prešućivanju tuđih mrtvih.
Ako je neka kuća građena preko nečije boli, najmanje što se može uraditi jeste pokazati poštovanje prema žrtvama.
Ako se u toj “kući” ne priznaje patnja onih koji su iz nje protjerani, onda to nije dom. To je politička tvrđava.
A Bosna i Hercegovina ne može opstati kao skup tvrđava u kojima svako čuva samo svoje mrtve i poriče tuđe. Može opstati samo ako se priznaju činjenice, ako se žrtve poštuju i ako se prestane praviti patriotizam od vrijeđanja komšije.
Zato je Nešićeva objava više od jedne rečenice. Ona je simptom. Ona pokazuje da dio politike u RS-u i dalje ne zna obilježiti 11. juli bez potrebe da pošalje kontra-poruku.
A to je tužno.
Jer onaj ko se i na dan dženaze takmiči u provokaciji, ne pokazuje ljubav prema svom narodu. Pokazuje samo strah od istine.
Na kraju, Srebrenica ostaje presuđena činjenica, a ne tema za političko nadmudrivanje. Žrtve ne mogu biti izbrisane parolama. Potočari ne mogu biti nadglasani videom na društvenim mrežama.
Bijeli nišani će stajati i kada prođu objave, kampanje i političari.
A historija će pamtiti i one koji su plakali nad žrtvama, i one koji su baš tada birali da provociraju.
