U Potočarima se svake godine ne okuplja narod zato što želi živjeti u prošlosti, nego zato što prošlost u Bosni i Hercegovini još uvijek nije završena. Ona živi u mezarima, u majkama koje su ostale bez sinova, u porodicama koje i dalje tragaju za kostima svojih najmilijih, ali i u negiranju koje se uporno vraća kao posljednja uvreda žrtvama.
U okviru komemorativnog programa u Memorijalnom centru Potočari, prisutnima se obratio Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici. Njegova poruka bila je jasna: genocid u Srebrenici nije bio nesretan slučaj, nije bio proizvod ratnog haosa i nije bio iznenadni izliv mržnje. Bio je, kako je poručio, završni čin sistematskog projekta koji je počeo mnogo ranije.
POTOČARI NISU MJESTO POLITIKE, NEGO ISTINE
Fejzić je kazao da se ljudi svake godine vraćaju u Potočare ne zato što žele ostati zarobljeni u prošlosti, nego zato što tamo počivaju oni kojima dugujemo istinu i svjedočanstvo.
To je rečenica koju bi morao čuti svako ko pita zašto se stalno govori o Srebrenici.
Govori se zato što su ubijeni imali imena.
Govori se zato što su imali majke, očeve, braću, djecu i živote.
Govori se zato što su pronađeni u masovnim grobnicama, često premještani, raskomadani i sakrivani da bi se sakrio zločin.
Govori se zato što se i danas, uprkos presudama međunarodnih sudova, pojavljuju oni koji negiraju genocid, veličaju zločince i pokušavaju od žrtava napraviti temu za političku trgovinu.
Pred bijelim nišanima nema prostora za jeftine govore. Tamo se čovjek ili pokloni istini ili pokaže da od istine bježi.
GENOCID NIJE BIO SLUČAJNOST
Najvažniji dio Fejzićeve poruke jeste tvrdnja da genocid u Srebrenici nije bio slučajnost. On je rekao da je padom Srebrenice svijet svjedočio najmračnijim trenucima savremene historije i podsjetio da su međunarodni sudovi utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid.
To je ključna stvar.
Srebrenica nije pitanje mišljenja. Nije “jedna strana priče”. Nije propaganda. Nije tema za nadmudrivanje po kafanama, društvenim mrežama i političkim studijima.
Srebrenica je presuđena činjenica.
Kada Fejzić kaže da je to bio završni čin sistematskog projekta započetog 1992. godine, on govori o širem kontekstu agresije, progona, logora, masovnih ubistava, etničkog čišćenja i pokušaja da se jedan narod ukloni s prostora na kojem je vijekovima živio.
Srebrenica nije pala s neba.
Prije jula 1995. godine postojale su godine opsade, gladi, straha, protjerivanja, ubijanja i poruka da za Bošnjake tamo nema mjesta. Zato je opasno kada neko pokušava genocid svesti na “ratni incident”. To nije incident. To je kraj jedne krvave politike.
Guterres poslao snažnu poruku svijetu: Namjera da Bošnjaci budu uništeni nije uspjela
ISTINA NIJE POLITIČKA IGRA
Fejzić je posebno naglasio da je naša dužnost čuvati istinu i da se ne smije šutjeti. Poručio je da istina nije pitanje politike, nego stvar činjenica i presuda.
To je možda najvažnija lekcija današnje Bosne i Hercegovine.
Jer ovdje se često pokušava sve pretvoriti u politiku. I žrtve. I mezari. I presude. I bol majki. I 11. juli. Sve se pokušava relativizirati rečenicom: “To je vaša verzija.”
Nije.
Postoje sudske presude. Postoje imena žrtava. Postoje masovne grobnice. Postoje DNK nalazi. Postoje svjedočenja preživjelih. Postoje dokumenti. Postoji Memorijalni centar. Postoje majke koje još znaju kako su im sinovi izgledali posljednji put kad su ih vidjele.
Zato istina o Srebrenici nije ničija privatna svojina. Ona je obaveza svakog normalnog društva.
Negirati Srebrenicu znači ponovo gaziti preko mrtvih.
Šutjeti pred negiranjem znači pustiti da laž raste.
A kad laž dovoljno naraste, ona ponovo postaje opasna.
BOSNA SE ČUVA ISTINOM
Na kraju svog obraćanja, Fejzić je porodicama poželio sabur, a svima nama mudrost da čuvamo Bosnu i Hercegovinu.
To je velika poruka.
Bosna i Hercegovina se ne čuva samo zastavama, govorima i protokolom. Čuva se istinom. Čuva se obrazovanjem. Čuva se pravdom. Čuva se time da se zločin nazove pravim imenom. Čuva se time da djeca uče šta se dogodilo, ne da bi mrzila, nego da bi znala prepoznati zlo prije nego što ponovo obuče uniformu, uzme mikrofon ili napiše novi plan.
Srebrenica nije samo mezarje.
Srebrenica je ogledalo.
U njoj se vidi ko ima ljudskosti, a ko još uvijek bježi od istine. Vidi se ko poštuje žrtve, a ko se plaši presuda. Vidi se ko želi mir, a ko bi najradije da se zločin zatrpa šutnjom.
Zato se u Potočare ne ide da bi se živjelo u prošlosti. U Potočare se ide da budućnost ne bi ponovila prošlost.
A bijeli nišani, tihi i dostojanstveni, govore ono što politika često ne želi čuti: istina se može napadati, ali se ne može ukinuti.
