Dragan Čović ponovo je otvorio dvije najteže političke teme u Bosni i Hercegovini. Tvrdi da se OHR mora ugasiti i da Hrvati imaju mnogo manje prava nego što im pripada po Ustavu, prenosi Crna-Hronika..
U njegovim riječima ima dio istine, ali i dosta političkog pojednostavljivanja. OHR zaista predstavlja ozbiljan demokratski paradoks. Država koja govori o suverenitetu već tri decenije ima međunarodnog zvaničnika koji može nametati zakone i mijenjati odluke domaćih institucija.
Međutim, nije dovoljno samo reći da OHR mora nestati. Potrebno je odgovoriti šta će se dogoditi dan nakon njegovog odlaska i jesu li domaće vlasti sposobne održavati državu bez međunarodne intervencije.
OHR SE NE GASI POLITIČKOM ŽELJOM
Čović je u pravu kada tvrdi da trajno međunarodno tutorstvo ne može biti normalno stanje. Široke bonske ovlasti smanjuju odgovornost domaćih političara jer im omogućavaju da godinama blokiraju dogovore, a zatim očekuju da stranac riješi problem.
Ipak, njegova tvrdnja da su sva korištenja bonskih ovlasti nanijela štetu ne može ozbiljno izdržati provjeru. Pojedine odluke visokih predstavnika bile su sporne i politički pristrasne, ali su druge donesene upravo zato što domaći lideri nisu mogli ili nisu željeli omogućiti funkcionisanje institucija.
Zatvaranje OHR-a ne zavisi samo od Čovića, Milorada Dodika, bošnjačkih stranaka ili trenutnog visokog predstavnika. Upravni odbor Vijeća za provedbu mira još je 2008. utvrdio program poznat kao pet plus dva. On uključuje rješavanje državne i vojne imovine, provođenje odluke o Brčkom, fiskalnu održivost, vladavinu prava i pozitivnu procjenu političke situacije. Ti uslovi još nisu u potpunosti ispunjeni.
Najveći paradoks je što političari traže odlazak OHR-a, dok istovremeno proizvode blokade kojima opravdavaju njegov ostanak.
ŠTA HRVATIMA ZAISTA GARANTUJE USTAV
Čović ima osnovu kada upozorava da brojčano veći narod može utjecati na izbor kandidata za funkciju koja je označena kao hrvatska. To kod velikog dijela Hrvata stvara osjećaj da njihov član Predsjedništva nema politički legitimitet unutar zajednice koju bi trebao predstavljati.
Ali Ustav BiH ne propisuje da hrvatskog člana Predsjedništva mogu birati samo hrvatski birači. U njemu piše da se jedan Bošnjak i jedan Hrvat neposredno biraju s teritorije Federacije BiH. Ne postoje odvojeni birački spiskovi prema nacionalnosti. Zbog toga izbor kandidata glasovima Bošnjaka može biti politički sporan, ali nije automatski neustavan.
Ni odluka Ustavnog suda u predmetu Ljubić nije donesena o izboru članova Predsjedništva. Odnosila se na način izbora delegata u Dom naroda Federacije BiH. Čović zato može koristiti tu odluku kao argument o legitimnom predstavljanju, ali ne i kao dokaz da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva protivustavan.
Istovremeno, evropske presude upozoravaju na drugu nepravdu. Postojeći sistem onemogućava dijelu građana koji nisu Bošnjaci, Hrvati ili Srbi da se kandiduju za Predsjedništvo i Dom naroda. Problem se zato ne može riješiti tako što će se zaštititi samo tri nacionalna bloka, a ostali građani ponovo ostaviti izvan sistema.
Čović je otvorio stvaran problem, ali nudi samo njegovu hrvatsku stranu. OHR treba jednom nestati, a Hrvati moraju imati osjećaj da sami biraju svoje predstavnike. Ipak, reforma koja će izliječiti BiH mora istovremeno zaštititi konstitutivne narode i svakom građaninu omogućiti jednaka politička prava.
U suprotnom ćemo samo zamijeniti jednu nepravdu drugom.
Izvori: Crna-Hronika.info
