DIJASPORA ŠALJE MILIJARDE, A NJENA DJECA NOSE DRES BiH: VRIJEME JE DA DRŽAVA PRESTANE SAMO PRIČATI
Uspjeh fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine ponovo je otvorio jednu mnogo veću priču od sporta. Priču o dijaspori, o djeci rođenoj daleko od Bosne i Hercegovine, o porodicama koje su morale otići, ali nikada nisu prestale pripadati zemlji iz koje su potekle.
Posebno emocije bude igrači koji nisu rođeni u BiH, ali su izabrali njen dres. Među njima su mladići rođeni u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj i drugim zemljama. Oni su odrasli u uređenijim sistemima, imali su mogućnost birati, ali su ipak odlučili stati pod zastavu Bosne i Hercegovine.
To nije mala stvar. To je poruka.
DIJETE IZ DIJASPORE NIJE IZGUBLJENO DIJETE
Od 16 igrača koji su nastupili u posljednjoj utakmici na Svjetskom prvenstvu, samo šest ih je rođeno u Bosni i Hercegovini. Ostali su djeca dijaspore. Djeca roditelja koji su nosili rat, izbjeglištvo, ekonomske muke, selidbe i borbu za novi život.
I baš ta djeca danas igraju za BiH. Ne zato što ih je država posebno mazila, pomagala ili planski čuvala. Često su ih za Bosnu vezali roditelji, kućni jezik, zastava na zidu, ljetni dolasci kod rodbine i priče o domovini koje se ne zaboravljaju.
Zato je izjava Emira Suljagića o Esmiru Bajraktareviću toliko snažna. Kada kaže da je postojao plan da se taj dječak nikada ne rodi, to nije samo rečenica o jednom fudbaleru. To je podsjetnik na generacije koje su trebale biti izbrisane, a danas se vraćaju kroz sport, znanje, novac, jezik i identitet.
DIJASPORA NIJE BANKOMAT
Najveći problem BiH jeste što se dijaspora godinama posmatra kao izvor novca. Kada šalju pare, dobri su. Kada pune budžete, pomažu porodice, grade kuće, kupuju stanove, dolaze ljeti i troše u domovini, tada su dobrodošli.
Ali kada treba riješiti dokumente, pokrenuti posao, upisati dijete, investirati, otvoriti firmu ili se vratiti, često ih dočekaju šalteri, komplikovane procedure i hladan odnos institucija.
Prema navodima iz teksta, dijaspora godišnje šalje više od tri milijarde KM. To je ogroman novac. Ali još veći kapital je ono što ljudi iz dijaspore nose u glavi: znanje, iskustvo, veze, tehnologiju, radne navike i poslovnu kulturu.
Ako BiH ne zna iskoristiti taj potencijal, problem nije u dijaspori. Problem je u državi.
LJUBAV POSTOJI, SISTEM NE POSTOJI
Ljudi iz dijaspore dolaze u BiH po nekoliko puta godišnje. Uče djecu bosanski jezik, pričaju im o zemlji roditelja, vode ih u Sarajevo, Mostar, Krajinu, Podrinje, Hercegovinu, Posavinu. Uče ih da nisu samo Nijemci, Austrijanci, Šveđani, Nizozemci ili Amerikanci, nego i Bosanci i Hercegovci.
Ali ljubav se ne može vječno održavati samo emocijom. Ako država želi zadržati drugu i treću generaciju dijaspore, mora im ponuditi most, a ne zid. Mora imati programe jezika, kulturne centre, lakše procedure za ulaganja, ozbiljne veze s poslovnim ljudima iz dijaspore i institucije koje znaju razgovarati s ljudima koji dolaze izvana.
Primjer iz Turske, gdje ljudi porijeklom iz BiH organizuju kurseve bosanskog jezika, pokazuje koliko je jezik važan. Kada se izgubi jezik, veza s domovinom postaje slabija. A kada se izgubi veza, onda nestaju i dolasci, ulaganja, identitet i osjećaj pripadnosti.
DRŽAVA JE NA POTEZU
Reprezentacija je pokazala ono što politika godinama ne uspijeva: BiH može okupiti svoje ljude širom svijeta. Jedna utakmica uradi više za emociju, zajedništvo i povratak zastava na ulice nego stotine praznih govora.
Ali sport ne smije ostati jedina veza s dijasporom. Ako djeca iz dijaspore mogu “ginuti” za dres BiH na terenu, onda država mora pokazati da zna ginuti za njih administrativno, obrazovno, ekonomski i politički.
Vrijeme je da se prestane s velikim riječima. Dijaspora ne traži milost. Ona traži poštovanje, red i otvorena vrata. Ljudi koji godišnje pošalju milijarde, koji čuvaju jezik i koji svoju djecu uče da vole BiH, zaslužuju mnogo više od svečanih govora jednom godišnje.
Bosna i Hercegovina ima dva miliona svojih ljudi izvan granica. To nije gubitak ako se pametno uveže. To može biti najveća snaga države.
Ali samo pod jednim uslovom: da institucije konačno shvate da dijaspora nije tuđa. Dijaspora je BiH koja živi malo dalje.
