KOMENTAR
Pravo na sjećanje ne daje pravo na brisanje tuđe patnje. Kampanja Memorijalnog centra Republike Srpske u Chicagu otvara upravo to pitanje: šta javnost dobija kada se ratna prošlost svede na poruke o stradanju samo jedne zajednice, bez šireg konteksta i bez priznanja zločina nad drugima?
Prema izvještajima koje prenosi Slobodna Dalmacija, kamioni s velikim ekranima vozili su Chicagom s porukama o protjerivanju Srba iz Hrvatske i NATO bombardiranju. Srpski mediji ovu aktivnost predstavljaju kao dio međunarodne kampanje „Upoznajte srpsko stradanje“, koju provodi Memorijalni centar Republike Srpske.
Nema ničeg spornog u tome da se govori o civilnim žrtvama, izbjeglicama i porodicama koje su izgubile bližnje. Srpske žrtve zaslužuju dostojanstveno sjećanje, kao i svaka druga žrtva ratova devedesetih. To nije stvar političke dozvole, nego osnovne ljudskosti.
Ali sjećanje koje bira samo vlastitu bol lako postaje politički alat. Ako poruka govori o progonu i bombardiranju, a prešuti stradanje Bošnjaka i Hrvata te presuđene zločine počinjene u ime srpskih političkih i vojnih projekata, ona ne objašnjava prošlost. Ona je kroji za potrebu sadašnjeg političkog narativa.
To nije poziv da se žrtve mjere, niti da se jedna nepravda poništava drugom. Upravo suprotno: ozbiljan odnos prema prošlosti počinje odbijanjem takve trgovine. Zločin nad Srbima ne postaje manji ako se spomene Srebrenica, Prijedor, Vukovar ili opsada Sarajeva. Ni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima ne nestaju zato što su Srbi protjerivani ili ubijani.
Ključni problem je i predstavljanje dosega kampanje. Organizatori i promotivne objave naglašavaju Chicago, New York, Beč, Rim i Washington. To može značiti da je poruka došla do određenog broja ljudi. Ne znači, međutim, da je dobila političko odobrenje gradskih vlasti, američkog Kongresa ili država u kojima se prikazivala.
Komercijalno zakupljen ekran je reklama, a ne diplomatsko priznanje. To je jednostavna razlika koju ne bi smjeli zamagljivati ni organizatori ni oni koji prenose njihove poruke. U dostupnom izvještaju nema podatka da su vlasti Chicaga zvanično podržale kampanju. Reakcije dijela dijaspore, svećenika i diplomatskih predstavnika nisu isto što i stav grada.
Sličnu primjedbu, prema prenesenim navodima, iznijela je aktivistica Ajla Kuduzović povodom prikazivanja kampanje u Rimu. Njena poenta je važna: plaćena vidljivost u velikom gradu može biti legitimna marketinška aktivnost, ali se ne smije predstavljati kao institucionalna podrška ako za to nema jasnog dokaza.
Pošten protivargument glasi da svaka zajednica ima pravo međunarodnoj javnosti iznijeti vlastito iskustvo rata, naročito kada smatra da je ono zanemareno. Tačno. Ali javna ustanova, posebno ona koja djeluje uz podršku vlasti, ima i veću obavezu: ne smije graditi memorijalnu politiku na prešućivanju utvrđenih činjenica koje joj ne odgovaraju.
Građani imaju pravo tražiti jasne odgovore. Koliko kampanja košta, iz kojih sredstava se finansira, koje su tačno poruke plaćene i zašto uz priču o srpskim žrtvama nema mjesta za cjelovit ratni kontekst? To nisu pitanja protiv sjećanja. To su pitanja protiv propagande.
Zaključak je jednostavan: žrtvama treba priznanje, a društvima istina u punom formatu. Bez toga kamioni mogu voziti kroz velike svjetske gradove, ali neće odvesti Balkan bliže odgovornosti ni miru.
Izvor: Slobodna Dalmacija
