Na prvi pogled, priča izgleda jednostavno.
Marokanski kralj Mohammed VI. nosi titulu „Zapovjednika vjernika“, predvodi najvažnije vjerske ceremonije i predstavlja se kao čuvar islamske tradicije u svojoj zemlji. Istovremeno, Maroko službeno podržava pravo Palestinaca na vlastitu državu, a kralj predsjeda Odborom Al-Quds pri Organizaciji islamske saradnje.
Ali onda dolazi pitanje koje mnogi postavljaju posljednjih godina:
Kako je upravo Maroko postao jedna od prvih arapskih zemalja koja je obnovila pune odnose s Izraelom?
Odgovor se, prema mišljenju brojnih analitičara, ne nalazi ni u religiji ni u ideologiji. Nalazi se hiljadama kilometara zapadnije – u pustinji Zapadne Sahare.
Sve se promijenilo 2020. godine
Krajem 2020. godine dogodio se jedan od najvažnijih diplomatskih dogovora na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi.
Maroko je obnovio diplomatske odnose s Izraelom u okviru takozvanih Abrahamskih sporazuma, koje su snažno podržavale Sjedinjene Američke Države.
Zauzvrat, tadašnja američka administracija priznala je marokanski suverenitet nad većim dijelom Zapadne Sahare – teritorije oko koje se vodi višedecenijski spor između Maroka i pokreta Polisario, koji traži nezavisnost te oblasti.
Za Rabat je to bila ogromna diplomatska pobjeda.
Nijedna druga velika svjetska sila do tada nije otišla tako daleko u priznanju marokanskih zahtjeva.
Zašto je Zapadna Sahara toliko važna?
Mnogima izvan regije nije jasno zašto je ova pustinja toliko značajna.
Ali za Maroko, Zapadna Sahara nije samo pitanje teritorije. Ona predstavlja pitanje nacionalnog identiteta, političkog legitimiteta i dugoročne sigurnosti države.
Zbog toga je međunarodno priznanje marokanskog suvereniteta nad tom teritorijom jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva zemlje još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ako se to posmatra iz tog ugla, postaje jasnije zašto je Rabat bio spreman napraviti poteze koji su izazvali burne reakcije u dijelu arapskog i muslimanskog svijeta.
Vjera, politika i državni interes
Ovdje se otvara pitanje koje izaziva najviše rasprava.
Kako pomiriti činjenicu da kralj nosi titulu „Zapovjednika vjernika“, predsjedava tijelom koje se bavi pitanjem Jerusalema, a istovremeno razvija diplomatske, sigurnosne i ekonomske odnose s Izraelom?
Pristalice marokanske politike tvrde da diplomatija ne znači odustajanje od podrške Palestincima. Podsjećaju da Maroko i dalje javno zagovara rješenje s dvije države i finansijski pomaže određene projekte za Palestince.
Kritičari, s druge strane, smatraju da je normalizacija odnosa s Izraelom poslala sasvim drugačiju političku poruku, posebno u trenutku kada su sukobi na Bliskom istoku postajali sve intenzivniji.
Amerika mijenja pravila igre na Bliskom istoku – ali ne iz razloga koje mnogi misle
Šta je Maroko dobio?
Ako se sve svede na državni interes, odgovor je prilično jasan.
Maroko je dobio američko priznanje svog stava o Zapadnoj Sahari, produbljenu sigurnosnu saradnju sa Sjedinjenim Državama, jače veze s Izraelom u oblastima tehnologije, poljoprivrede, odbrane i investicija, kao i dodatno međunarodno političko jačanje svoje pozicije.
To ne znači da su svi problemi riješeni.
Status Zapadne Sahare i dalje je predmet međunarodnih sporova, a većina država svijeta nije promijenila svoj službeni stav.
Pitanje koje ostaje otvoreno
Na kraju, možda nije najvažnije pitanje šta je dobio marokanski kralj.
Mnogo važnije pitanje glasi: šta su dobili građani Maroka i da li će koristi od ovih političkih odluka dugoročno osjetiti obični ljudi?
Historija pokazuje da velike geopolitičke odluke često donose diplomatske pobjede državama, ali ne i nužno bolji život njihovim građanima.
Zato će konačan sud o ovom potezu dati vrijeme.
Ako normalizacija odnosa donese više investicija, radnih mjesta, sigurnosti i ekonomskog razvoja, zagovornici će tvrditi da je odluka bila ispravna.
Ako se, međutim, pokaže da su političke koristi ostale ograničene, a podjele u društvu produbljene, rasprava o tome da li je cijena bila previsoka trajat će još godinama.
