POZNATI IZRAELAC DIGAO GLAS PROTIV POLITIKE SVOJE ZEMLJE: “Kad sila ne uspije, odgovor je još više sile”
Kada Izrael kritikuje neko izvan Izraela, odgovor često stiže gotovo automatski. Jedni ga optužuju da ne razumije situaciju, drugi da je pristrasan, a rasprava vrlo brzo postane toliko žestoka da se više i ne govori o onome što je zapravo rečeno.
Ali šta kada kritika dolazi od poznatog Izraelca?
Upravo zato izjave izraelskog redatelja Amosa Gitaija na Venecijanskom filmskom festivalu zaslužuju pažnju. Kako je 5. septembra izvijestila italijanska agencija ANSA, Gitai je otvoreno govorio o stanju u svojoj zemlji, ratu i izraelskoj politici.
Njegova poruka nije bila nimalo ugodna za vlast u Izraelu.
VOLIM SVOJU ZEMLJU, ALI NE PODRŽAVAM NJENU POLITIKU
Gitai ne govori kao čovjek koji se odriče Izraela.
Upravo suprotno.
Govorio je o zemlji koju voli, ali je jasno stavio do znanja da ljubav prema državi za njega ne znači automatsko prihvatanje svega što njena vlast radi.
Prema njegovim riječima, problem vidi u pretjeranom oslanjanju na vojnu silu.
Suštinu izraelskog pristupa opisao je vrlo kritički: kada sila ne daje željeni rezultat, odgovor postaje još više sile.
I tu dolazimo do pitanja koje je mnogo veće od jednog filmskog festivala.
Mora li čovjek podržavati svaku odluku vlasti da bi volio vlastitu zemlju?
Ili je upravo sposobnost da svojoj vlasti kaže “ovo je pogrešno” jedan od najvećih dokaza da mu je do te zemlje zapravo stalo?
“KAD SILA NE FUNKCIONIRA, JOŠ VIŠE SILE”
Gitai je situaciju na Bliskom istoku opisao kao veoma lošu, a njegova poruka pokazuje koliko malo optimizma trenutno postoji čak i među ljudima koji vjeruju da Izraelci i Palestinci moraju pronaći način da žive jedni pored drugih.
Posebno je zanimljiv bio njegov odgovor na pitanje o palestinskoj zastavi na Venecijanskom filmskom festivalu.
Umjesto zahtjeva da se jedna zastava ukloni kako bi druga mogla biti postavljena, Gitai je ponudio drugačiju poruku: neka zastave budu zajedno.
Na prvi pogled to zvuči jednostavno.
U današnjoj atmosferi možda je upravo to najteže zamisliti.
Jer smo došli do vremena u kojem je gotovo svaka zastava postala razlog za svađu, a svaka riječ povod da čovjeka odmah svrstamo u jedan od dva tabora.
Ako govoriš o palestinskim civilima, neko će te pitati za Hamas.
Ako govoriš o izraelskim žrtvama 7. oktobra, neko će te pitati za Gazu.
Kao da čovjek više ne može istovremeno osuditi ubijanje izraelskih civila i osjećati bol zbog stradanja palestinskih civila.
A upravo bi to trebalo biti najnormalnije.
ŠTA ĆEMO KADA KRITIKA DOLAZI IZ SAMOG IZRAELA?
Tu Gitaijeva izjava postaje posebno neugodna za one koji svijet žele podijeliti na jednostavne tabore.
On nije Iranac.
Nije predstavnik Hamasa.
Nije ni hollywoodska zvijezda kojoj se može jednostavno odgovoriti da “ne zna ništa o Izraelu”.
Gitai je izraelski redatelj rođen u Haifi, čovjek čiji su život i umjetnički rad duboko povezani s Izraelom.
I upravo zato njegove riječi imaju posebnu težinu.
Naravno, činjenica da je Izraelac ne znači da je automatski u pravu. Kao što ni državljanstvo nikome ne daje monopol na istinu.
Njegov stav se može kritikovati.
Ali ga je mnogo teže odbaciti jednostavnom etiketom.
Možda je zato najvažnije pitanje koje ostaje nakon njegove izjave vrlo jednostavno:
Ako decenije sile nisu donijele trajni mir, koliko još sile treba upotrijebiti da bismo priznali da sama sila možda nije rješenje?
Neko će reći da Izrael nema drugog izbora zbog sigurnosnih prijetnji i napada kojima je izložen.
Drugi će odgovoriti da palestinski civili već plaćaju cijenu koju nijedan sigurnosni argument ne može opravdati.
Ali jedno bi trebalo biti zajedničko i jednima i drugima.
Civil koji izgubi dijete ne pita kakva je bila politička analiza čovjeka koji je ispalio projektil.
Njegovo dijete jednostavno više nije tu.
Zato možda nije najveća hrabrost vikati protiv druge strane.
Možda je mnogo teže pogledati vlastitu stranu i reći: volim svoju zemlju, ali ovo ne podržavam.
Amos Gitai je upravo to učinio.
Sada se možemo s njim slagati ili ne slagati.
Ali vrijedi ga saslušati.
Izvor: ANSA, 5. septembar 2026.
