Kako prenosi Tportal, Rusija nije pred trenutnim raspadom, ali joj se događa nešto što dugoročno može biti još opasnije: država preživljava tako što troši vlastitu budućnost. Rat u Ukrajini nije slomio Moskvu preko noći, ali joj polako izjeda ono od čega svaka velika sila živi: ljude, novac, energente, tehnologiju i utjecaj u susjedstvu.
To je možda najvažnija lekcija ove analize. Rusiju ne treba gledati kao državu koja će sutra pasti. Treba je gledati kao silu koja može još dugo ratovati, ali iz godine u godinu postaje skuplja sama sebi.
A to je za Evropu vrlo opasna kombinacija.
RATNA EKONOMIJA NIJE ZDRAVA EKONOMIJA
Na papiru, Rusija još proizvodi oružje, mobilizira ljude, izvozi energente i puni front granatama. Kremlj zato može tvrditi da sankcije nisu uspjele i da je država izdržala zapadni pritisak. Ali to je samo pola istine.
Druga polovina je mnogo mračnija.
Kada država ogroman dio novca gura u vojsku, ona možda kratkoročno podiže proizvodnju, ali ne gradi normalnu ekonomiju. Granata nije fabrika. Tenk nije škola. Raketa nije bolnica. Oklopno vozilo ne povećava životni standard, nego završava spaljeno na frontu.
SIPRI navodi da je rusko federalno finansiranje rata i drugih vojnih troškova 2025. dostiglo oko 16 biliona rubalja, odnosno oko 7,5 posto BDP-a. To pokazuje koliko je rat postao centralni ekonomski projekat države.
Drugim riječima, Rusija ne jača kao zdrava ekonomija. Ona se militarizira. A militarizirana ekonomija može dugo izgledati snažno, sve dok ne dođe račun.
DRŽAVA KOJA SAMA SEBI POSUĐUJE NOVAC
Jedna od najopasnijih stvari u ruskom modelu jeste način finansiranja rata. Država izdaje dug, banke ga kupuju, centralna banka čuva sistem likvidnim, a sve zajedno se vrti u zatvorenom krugu. Na površini sve radi. Ispod površine rastu rizici.
Kiel Institute je u junu 2026. objavio da su likvidna sredstva ruskog državnog fonda pala sa 6,5 posto BDP-a na početku rata na samo 1,8 posto u aprilu 2026, dok su prihodi od nafte i plina u prvom kvartalu 2026. pali za 45 posto u odnosu na godinu ranije.
To ne znači da će Rusija sutra bankrotirati. Ona i dalje ima resurse, kontrolu nad sistemom i nizak javni dug u odnosu na mnoge zapadne države. Ali znači da rat sve više jede rezerve i tjera državu da se oslanja na dug, inflaciju i pritisak na banke.
Reuters je nedavno prenio evropsku obavještajnu procjenu prema kojoj ruski bankarski sistem trpi sve veći pritisak ratne ekonomije, rast loših kredita i zaduženje građana. U istoj procjeni navodi se da je više od 500.000 Rusa proglasilo lični bankrot 2025. godine.
To je ono što propaganda ne voli pokazati: država još stoji, ali građani sve više pucaju.
RUSIJI NEDOSTAJU LJUDI
Novac se može štampati, posuđivati ili preusmjeravati. Ali ljude ne možeš napraviti dekretom.
Rusija ima ozbiljan problem s radnom snagom. Dio ljudi je mobiliziran, dio radi u vojnoj industriji, dio je otišao iz zemlje, a dio jednostavno nedostaje zbog stare demografske krize. To znači da rat ne troši samo budžet. Rat troši generacije.
Mladi, obrazovani i sposobni ljudi koji napuste zemlju ne vraćaju se lako. Inženjeri, programeri, tehničari i stručnjaci ne nastaju preko noći. A bez njih nema moderne ekonomije, nema tehnološke samostalnosti i nema ozbiljnog civilnog razvoja.
Rusija može imati fabriku granata, ali ako joj fale stručnjaci, oprema, elektronika i civilna inovacija, dugoročno postaje sve zavisnija od drugih.
Zato je posebno ponižavajuće za Moskvu to što se sve više oslanja na partnere koje je nekada gledala s visine. Analiza u The National Interestu navodi da se Kremlj sve više oslanja na sjevernokorejsku municiju i balističke rakete, iransku dron tehnologiju i kineske industrijske lance.
Za zemlju koja voli govoriti o velikoj samostalnosti, to je ozbiljan pad.
ENERGETSKO ORUŽJE VIŠE NIJE KAO PRIJE
Rusija je godinama Evropu držala na energetskom povocu. Plin i nafta nisu bili samo roba, nego političko oružje. Moskva je znala da mnoge evropske države zavise od njenih energenata i koristila je to kao instrument pritiska.
Ali rat je ubrzao proces koji je za Rusiju vrlo loš. Evropska komisija navodi da je zavisnost EU od ruskog plina pala sa 45 posto ukupnog uvoza na 12 posto u 2025. godini, dok su uvozi ruske nafte u EU pali sa 27 posto na oko 2 posto.
Rusija će i dalje prodavati energente. Naći će kupce u Aziji, uz popuste, preko dužih ruta i uz teže pregovore. Ali tu više nema iste političke moći. Jedno je prodavati plin Evropi koja nema alternativu. Drugo je prodavati naftu kupcima koji znaju da si pod pritiskom i traže nižu cijenu.
To znači da Rusija kratkoročno još može zarađivati, ali dugoročno gubi utjecaj.
OPASNOST JE U OGORČENOJ SILI
Najveća greška Zapada bila bi da zaključi: Rusija slabi, dakle opasnost prolazi.
Ne prolazi.
Slaba, ponižena i militarizirana Rusija može biti opasnija od Rusije koja se osjeća sigurno. Države koje osjećaju da gube status često ne postaju mirnije, nego nervoznije. Revanšizam raste kada imperija počne shvatati da joj se krug moći sužava.
To je suština problema. Putin je ratom pokušao vratiti rusku veličinu. Htio je zaustaviti širenje Zapada, slomiti Ukrajinu, pokazati da Moskva odlučuje o sudbini postsovjetskog prostora i natjerati Evropu da ga opet poštuje iz straha.
A dobio je suprotno.
Evropa se odmiče od ruskih energenata. NATO se vojno budi. Ukrajina je postala tvrđa nego ikad. Srednja Azija i Kavkaz sve više gledaju prema drugim partnerima. Rusija više ne izgleda kao nezaobilazni zaštitnik, nego kao sila koja svoje slabosti pokriva prijetnjama.
I zato je pitanje iz ove analize pravo pitanje: ne može li Rusija nastaviti ratovati, nego kakva će Rusija ostati kada rat završi?
Ako ostane zemlja s iscrpljenom ekonomijom, manjkom ljudi, slomljenim povjerenjem, manjim energetskim utjecajem i velikim arsenalom, Evropa neće dobiti miran kontinent. Dobit će ogorčenu nuklearnu silu koja će možda biti slabija, ali ne i manje opasna.
Zato se Rusiju ne smije ni potcijeniti ni mitologizirati.
Ne raspada se sutra.
Ali sama sebi troši temelje.
A kada velika sila počne jesti vlastitu budućnost, posljedice ne ostaju samo unutar njenih granica.
Izvori: Tportal, The National Interest, SIPRI, Reuters, Kiel Institute, Evropska komisija.
