Američka politika sve više liči na ogromnu svađu u kojoj se političari nadvikuju oko toga ko je „naš“, ko je „njihov“, ko je dovoljno lijevo ili desno, ko ima kakvo ime i odakle mu je porodica. A onda se pojavi čovjek koji kaže: dobro, sve to lijepo zvuči, ali **šta će običan čovjek imati od toga?
Upravo je tu Abdul El-Sayed pogodio jednu veoma važnu stvar.
Njegova pobjeda u Michiganu nije došla lako. Pobijedio je mnogo bolje finansiranu protivnicu Haley Stevens i sada ulazi u jednu od najvažnijih senatorskih utrka u Americi.
Trump ga napada, baš kao što napada i druge progresivne demokrate. Ali politički problem za njegove protivnike nastaje onda kada se rasprava sa imena, vjere i ideoloških etiketa prebaci na ono što ljudi vide svaki dan.
Koliko košta stan?
Koliko košta ljekar?
Koliko ode na hranu?
Koliko ostane nakon što se plate računi?
To su pitanja koja ne možeš riješiti pričom da je neko „radikalan“, „komunista“, „stranac“ ili bilo šta drugo.
Naravno, nije tačno da je za svaku visoku cijenu kriva isključivo vlast. Na gorivo, hranu i stanovanje utiču i svjetsko tržište, kamate, proizvodnja i brojni drugi faktori. Ali politika određuje pravila igre i zato građani imaju puno pravo pitati: **šta ste konkretno uradili da nama bude lakše?**
I tu je cijela priča mnogo veća od El-Sayeda i Trumpa.
Jer kada političari uspiju ubijediti narod da je najveći problem komšijino ime, vjera ili porijeklo, dok se istovremeno sve teže plaćaju računi, onda neko uvijek prođe bolje – samo ne običan čovjek.
Zato je ova američka svađa zanimljiva i za nas. Isti obrazac gledamo širom svijeta: podijeli ljude, pronađi neprijatelja, napravi buku i nadaj se da niko neće pitati najjednostavnije pitanje:
„Dobro, a šta ćete vi konkretno uraditi za moj život?“
Na kraju, građanin ne puni frižider političkim parolama. Ne plaća kiriju zastavom. I ne liječi dijete predizbornim sloganom.
Politika može biti kakva god hoće.
Ali račun na kraju mjeseca je stvaran.
