Zmajevi idu kući, ali ne pognute glave: Barbarezove suze govore više od rezultata
Kako piše Jutarnji list, fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine završila je nastup na Svjetskom prvenstvu nakon poraza od Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 2:0. Amerikanci su prošli dalje zasluženo, tu nema mnogo rasprave. Bili su brži, mirniji i konkretniji. Ali ono što će se pamtiti iz ove utakmice nisu samo golovi Baloguna i Tillmana, nego suze Sergeja Barbareza, igrača i navijača koji su još jednom pokazali koliko se ova zemlja veže za svoje Zmajeve.
Bosna i Hercegovina je ispala, ali nije ponižena. Nije otišla sa turnira kao ekipa bez duše, bez karaktera i bez obraza. Naprotiv, otišla je uzdignute glave, jer je na ovom Mundijalu vratila ono što se godinama gubilo između loših rezultata, razočarenja i praznih obećanja. Vratila je vjeru narodu da reprezentacija opet može biti nešto više od 90 minuta nervoze.
PORAZ BOLI, ALI PONOS OSTAJE
Amerikanci su poveli u najgorem trenutku za BiH, pred kraj prvog poluvremena. Takvi golovi najviše bole, jer odeš na odmor s planom da izdržiš, a vratiš se na teren s teretom koji pritišće noge i glavu. Poslije toga je sve postalo teže.
Kada je Folarin Balogun u drugom poluvremenu dobio crveni karton nakon VAR provjere zbog starta nad Tarikom Muharemovićem, pojavila se nada. Pola sata s igračem više u nokaut fazi Svjetskog prvenstva nije mala stvar. To je trenutak kada navijači ustanu, kada se u kućama po Bosni i dijaspori kaže: hajde, sad je naše.
Ali fudbal nije uvijek pošten prema emociji. BiH nije uspjela napraviti pravi pritisak. Nije bilo dovoljno brzine, dovoljno mirnoće, ni onog završnog pasa koji mijenja utakmicu. Umjesto izjednačenja, stigao je drugi šok. Malik Tillman je pogodio za 2:0 i tada je bilo jasno da se san završava.
BARBAREZ JE VRATIO ONO ŠTO SE NE KUPUJE
Sergej Barbarez poslije utakmice nije bježao od istine. Rekao je da nešto uvijek nedostaje kada izgubiš, ali i da je ponosan na mlade momke, da ih voli i da vjeruje kako je ova reprezentacija napravila nešto veliko. To je rečenica koju narod razumije.
Jer ovdje nije riječ samo o taktici. Nije riječ samo o tome ko je zakasnio u blok, ko je izgubio duel, ko je pogriješio kod ispucavanja ili ko nije iskoristio igrača više. Riječ je o tome da je Barbarez uspio vratiti reprezentaciji lice. Uspio je okupiti ekipu koja se ne vuče po terenu, nego gine. Možda nije bilo dovoljno za Amerikance, ali je bilo dovoljno da se narod opet veže za ove momke.
A to nije mala stvar. U zemlji gdje se ljudi oko svega dijele, reprezentacija je opet uspjela spojiti ljude. U kafićima, dnevnim boravcima, po dijaspori, na tribinama, opet se navijalo iz srca. Opet su se ljudi nadali. Opet se vjerovalo.
DŽEKO I GENERACIJA KOJA JE OSTAVILA TRAG
Edin Džeko je bio realan. Rekao je da su dali sve od sebe, da idu kući, ali da mogu biti ponosni. I to je možda najpoštenija ocjena. Nije BiH odigrala savršenu utakmicu. Nije iskoristila šansu s igračem više. Nije pronašla odgovor na organizovanu američku ekipu. Ali nije se ni osramotila.
Ostaje i pitanje da li je ovo bila Džekina posljednja utakmica za reprezentaciju. On nije dao konačan odgovor. I možda je bolje tako. Neke stvari ne treba lomiti odmah nakon poraza, dok su emocije još vrele. Ako je kraj, onda je to kraj velikog kapitena. Ako nije, onda će narod još jednom čekati njegov izlazak na teren kao što se čeka neko svoj.
Na kraju, BiH se vraća kući bez osmine finala, ali sa nečim što vrijedi. Sa ekipom koja ima karakter. Sa selektorom koji osjeća dres. Sa navijačima koji su ponovo vjerovali. Poraz je poraz, i ne treba ga uljepšavati. Amerikanci su bili bolji i prošli zasluženo.
Ali Barbarezove suze nisu bile samo suze tuge. Bile su to suze čovjeka koji zna da je jedan san završio, ali i da je nešto novo rođeno. A možda je to za Bosnu i Hercegovinu, nakon svih godina razočarenja, najveća pobjeda ovog Mundijala.
Izvor: Jutarnji list, Reuters, Guardian, dostupni izvještaji nakon utakmice SAD BiH
