Ispovijesti iz prodavnice: “Išla sam plačući na posao i s posla”

Radnici se žale na uslove u TEDiju: “Išla sam plačući na posao i s posla”

Nije svaka plata vrijedna živaca. A kad ljudi počnu govoriti da su na posao išli plačući, onda to više nije samo priča o radnom mjestu — nego o sistemu koji čovjeka polako melje.

U Facebook grupi Crna lista poslodavaca, djelatnika i upita za poslove pojavilo se više negativnih iskustava bivših i sadašnjih radnika lanca prodavnica TEDi. Ljudi se žale na mobing, premale plate, iscrpljujući tempo rada, česta slanja u druge poslovnice i, kako tvrde, loš odnos nadređenih prema zaposlenima.

Važno je naglasiti: riječ je o tvrdnjama i iskustvima korisnika objavljenim na društvenim mrežama, a ne o pravosnažno utvrđenim činjenicama.

“Ako nekome želite zlo, zaposlite ga u TEDiju”

Građani plaćaju, političari uživaju: Narod sam finansira vlastitu propast

Komentari radnika su oštri i puni ogorčenja. Neki tvrde da su radili za minimalac, da su morali pokrivati više poslovnica, putovati u druge gradove i raditi duge smjene. Jedan korisnik je napisao da se radnici stalno traže s razlogom, aludirajući na to da ljudi brzo odlaze.

Drugi su naveli da gotovo niko od njihovih poznanika nije dugo ostao u firmi, nego su, kako kažu, “gledali samo kako što prije otići”.

Najviše se ponavljaju pritužbe na pritisak, odnos voditelja i regionalnih rukovodilaca, kao i osjećaj da radnik mora biti “sve u jednom” — prodavač, skladištar, čistač, pomoćnik i neko ko uvijek mora uskočiti gdje zatreba.

Noćne revizije, previše posla i premalo ljudi

Jedna bivša radnica opisala je detaljno svoje iskustvo. Tvrdi da su radnici slani da rade poslove za koje nisu dovoljno osposobljeni, da su studenti ostavljani sami u prodavnici, te da su se radnici suočavali s pritiscima zbog paleta i robe koje nisu imali gdje smjestiti.

Posebno je opisala noćne revizije zbog kojih su, prema njenim riječima, radnici ostajali duže nakon radnog vremena.

Najpotresnija rečenica bila je ona u kojoj je napisala da je svaki dan išla plačući na posao ili s posla, jer ju je posao fizički i psihički lomio.

Druga korisnica tvrdi da plata iznosi oko 800 eura, uz česta premještanja iz jedne poslovnice u drugu.

Druga strana priče

Bilo je i komentara koji su stali u odbranu kompanije, uz argument da radnici potpisuju ugovor u kojem stoji da mogu raditi i u drugim poslovnicama.

I to jeste važan detalj. Ako nešto piše u ugovoru, radnik je formalno na to pristao. Ali postoji velika razlika između onoga što piše na papiru i onoga kako to izgleda u stvarnom životu.

Jedno je povremeno uskočiti u drugu poslovnicu. Drugo je kada radnik ima osjećaj da ga stalno šalju, premještaju i troše do krajnjih granica.

Šta ovo govori o tržištu rada?

Ovakve priče sve češće pokazuju isti problem: radnika ima sve manje, ali se od onih koji ostanu očekuje sve više. Plata često ostaje niska, a odgovornost raste. Ljudi se boje dati otkaz jer im treba novac, a poslodavci računaju baš na taj strah.

Narodski rečeno: kad čovjek mora trpjeti jer mora platiti kiriju, režije i hranu, onda posao lako postane ucjena.

Komentar

Ako su tvrdnje radnika tačne, ovo nije samo problem jedne prodavnice ili jednog lanca. Ovo je ogledalo tržišta rada gdje se od čovjeka traži da bude zahvalan što uopće ima posao, čak i kad ga taj posao psihički uništava.

Nijedna uniforma, nijedna kasa i nijedna plata nisu vrijedni toga da čovjek svaki dan ide kući slomljen.

Izvor: Dnevno.hr, objave korisnika u Facebook grupi Crna lista poslodavaca, djelatnika i upita za poslove