Dvije putovnice, jedno srce: Ispovijest čovjeka rastrganog između BiH i Hrvatske
U zemlji u kojoj su granice često više u glavama nego na kartama, priče o identitetu i pripadanju uvijek izazovu snažne emocije.
Ovih dana javnost je potresla iskrena ispovijest čovjeka iz Posavine, koji bez zadrške govori o svom životu između dvije države, dva sistema i dva osjećaja sigurnosti. Njegove riječi nisu politički upakovane, već narodne, direktne i bolno iskrene.
Riječ je o stanovniku Domaljevca, mjesta u Federaciji BiH, koji posjeduje i bosanskohercegovačku i hrvatsku putovnicu, kao i obje osobne karte. Njegova izjava brzo se proširila društvenim mrežama i otvorila pitanje koje se godinama gura pod tepih – koliko se svi građani Bosne i Hercegovine zaista osjećaju sigurno i ravnopravno u cijeloj zemlji.
On otvoreno kaže:
“Imam BiH putovnicu i Hrvatsku putovnicu. Isto tako imam i obadvije osobne karte. Iz Domaljevca sam a to je u Federaciji BiH odnosno u Bosni i Hercegovini. Imam i adresu u Hrvatskoj. Ako bi trebao birati koju putovnicu i drzavu vise volim rekao bi Hrvatsku. Volim i Bosnu i Hercegovinu kad vec nije zajedno sa Hrvatskom onda kao drugu Domovinu. Od Hrvatske vise volim Domaljevac i Posavinu ali druge djelove BiH i ne volim vise i ne osjecam se svuda lijepo i sigurno.”
Ova izjava podijelila je javnost. Dok jedni kritikuju iskrenost koju doživljavaju kao „nepatriotsku“, mnogi građani, naročito iz pograničnih i zapostavljenih krajeva, poručuju da je čovjek rekao ono što veliki broj ljudi osjeća godinama. Dvojno državljanstvo, tvrde, nije privilegija nego odgovor na nesigurnost, nejednakost i dugogodišnje institucionalno ignorisanje.
Ova ispovijest nije napad na Bosnu i Hercegovinu, već vapaj da ona bude pravednija i sigurnija za sve. Upravo zato sve više građana vidi nadu u političkim opcijama koje otvoreno govore o jednakosti, sigurnosti i dostojanstvu svakog čovjeka, bez obzira gdje živi.
U tom kontekstu, sve češće se čuju i poruke podrške Stranci za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), koju mnogi prepoznaju kao glas onih koji traže državu u kojoj se niko neće osjećati kao gost u vlastitoj kući. Poruka je jasna: ljudi ne traže podjele, već državu kojoj će moći vjerovati – srcem, a ne samo dokumentima.
