OTIŠAO JE JEDAN OD POSLJEDNJIH SVJEDOKA VRHA JUGOSLAVIJE: Miloševića je smatrao ključnim za raspad, a o Tuđmanu govorio bez zadrške
Raif Dizdarević, nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i jedan od najdugovječnijih svjedoka jugoslavenske politike, preminuo je u Sarajevu u 99. godini.
Njegova biografija gotovo da prati čitav politički život socijalističke Jugoslavije. Od partizanskog pokreta i diplomatije, preko najviših funkcija u Bosni i Hercegovini i federaciji, pa sve do godina u kojima je država ulazila u svoju najdublju krizu.
Posebno mjesto u njegovim kasnijim svjedočenjima zauzimali su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Dizdarević je o obojici govorio veoma kritički, ali istovremeno nije oslobađao odgovornosti ni politički sistem kojem je sam pripadao.
OD PARTIZANA DO PREDSJEDNIKA PREDSJEDNIŠTVA SFRJ
Dizdarević je rođen 9. decembra 1926. godine u Fojnici. Partizanima se priključio 1943. godine, a nakon Drugog svjetskog rata njegov profesionalni put vodio ga je prema diplomatiji i državnoj politici.
Službovao je u Bugarskoj, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, a kasnije je obavljao neke od najvažnijih funkcija tadašnje države.
Od 1978. do 1982. bio je predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, potom predsjednik Skupštine SFRJ, a od 1984. do 1988. savezni sekretar za vanjske poslove.
U maju 1988. postao je predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Nije to više bila Jugoslavija iz vremena političke stabilnosti Josipa Broza Tita. Zemlju su pritiskali ekonomska kriza, Kosovo, rastući nacionalizmi i sve dublji sukobi unutar političkog rukovodstva.
Dizdarević je tako došao na čelo države upravo u trenutku kada su pukotine postajale sve teže popravljive.
NIJE AMNESTIRAO NI SISTEM KOJEM JE PRIPADAO
Jedan od zanimljivijih dijelova Dizdarevićevog kasnijeg političkog pogleda jeste činjenica da raspad države nije objašnjavao isključivo pojavom nacionalističkih lidera.
Smatrao je da je i komunističko rukovodstvo napravilo ozbiljne greške.
Prema njegovom viđenju, Jugoslavija je zakasnila s dubokim ekonomskim reformama, demokratizacijom i promjenama političkog sistema. Institucije su postajale sve nemoćnije, dok su nacionalne političke elite dobijale sve veći prostor.
Drugim riječima, nacionalizam nije nastao u političkom vakuumu. Ušao je u prostor koji je ostavila država nesposobna da riješi vlastite probleme.
MILOŠEVIĆ KAO PRELOMNA TAČKA
Ipak, kada je govorio o neposrednim političkim akterima raspada, Dizdarević je posebno oštro ocjenjivao Slobodana Miloševića.
Smatrao je njegov uspon jednom od ključnih prelomnih tačaka jugoslavenske krize i tvrdio da je srbijanski nacionalizam koji je Milošević mobilizirao snažno ubrzao lančanu reakciju nacionalizama u drugim republikama.
Upravo iz te perspektive treba razumjeti i jednu od njegovih najupečatljivijih izjava o Franji Tuđmanu.
Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, Dizdarević je govorio da bi Tuđman trebao otići u Beograd i zahvaliti Miloševiću, odnosno, njegovim riječima, “poljubiti mu ruku”.
Poruka nije značila da je Tuđmana oslobađao odgovornosti.
Naprotiv.
Dizdarević je smatrao da je Tuđman otišao duboko u hrvatski nacionalizam i o njegovoj politici govorio izrazito kritički. Ali njegova teza bila je da se uspon jednog nacionalizma ne može razumjeti bez drugog: Miloševićeva politika u Srbiji stvarala je strah i političko gorivo koje je istovremeno jačalo nacionalističke opcije drugdje u Jugoslaviji.
BIO JE SVJEDOK, ALI I DIO SISTEMA
Upravo tu njegova svjedočenja postaju historijski zanimljiva, ali ih ne treba prihvatati kao konačnu presudu o raspadu Jugoslavije.
Dizdarević nije bio posmatrač sa strane.
Bio je jedan od ljudi iz samog vrha sistema čije je slabosti kasnije analizirao. Njegova sjećanja zato imaju veliku vrijednost, ali predstavljaju pogled jednog učesnika na događaje oko kojih historičari i danas vode rasprave.
Veliki dio svojih iskustava ostavio je u knjigama, među kojima se posebno izdvaja Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, svojevrsno svjedočanstvo o godinama u kojima je postajalo sve jasnije da država ulazi u krizu iz koje možda neće izaći.
BOSNU I HERCEGOVINU VIDIO U EU I NATO-u
Nakon raspada Jugoslavije Dizdarević se nije priključio novim političkim strankama, ali nije nestao iz javnosti.
Ostao je snažno vezan za ideju antifašizma i multietničke Bosne i Hercegovine, upozoravajući na opasnost trajnog zatvaranja ljudi u nacionalne političke blokove.
Zagovarao je članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji i NATO-u, pri čemu je NATO prvenstveno posmatrao kao sigurnosnu garanciju za zemlju čiju je unutrašnju stabilnost smatrao krhkom.
Njegova možda najjednostavnija politička poruka odnosila se upravo na BiH: smatrao je da građani ne mogu čekati da neko izvana riješi njihove probleme.
Dizdarević je otišao kao čovjek jednog nestalog političkog vremena.
Bio je partizan, diplomata, ministar vanjskih poslova i predsjednik Predsjedništva države koja više ne postoji. Bio je istovremeno i branilac nekih njenih vrijednosti i kritičar grešaka sistema kojem je pripadao.
Zbog toga njegovo naslijeđe neće svi čitati jednako.
Ali sa smrću Raifa Dizdarevića nestao je još jedan neposredni svjedok prostorija u kojima su se donosile odluke neposredno prije nego što je Jugoslavija krenula prema svom kraju.
Izvori: Grad Sarajevo, RTS/Tanjug, tportal, Express/24sata, bibliografski podaci knjige Od smrti Tita do smrti Jugoslavije
