Papir jači od čovjeka: Ženi bez obje noge odbijena invalidska penzija zbog staža

Žena bez obje noge ostala između zakona i života: ako je ovo sistem, onda je sistem izgubio dušu

Ima vijesti koje čovjek pročita pa mu dođe da šuti od muke. Minka Hrustanović iz Bihaća, uposlenica Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“, prema pisanju Crne-Hronike, ostala je bez obje noge. I tu bi svako normalan očekivao da se sistem digne na noge umjesto nje. Ali desilo se suprotno: odbijena je za invalidsku penziju jer, prema rješenju koje portal navodi, nema dovoljno penzijskog staža. Istovremeno joj je zaključeno bolovanje do 15. maja, što u praksi otvara apsurdno pitanje: gdje se žena bez obje noge treba vratiti i kako?

Papir kaže jedno, život vrišti drugo

Prema dokumentaciji koju je objavila Crna-Hronika, kod Minke je utvrđena I kategorija invalidnosti, odnosno potpuni gubitak radne sposobnosti. Ipak, zahtjev za invalidsku penziju je odbijen jer ima sedam godina, sedam mjeseci i deset dana penzijskog staža, što navodno ne pokriva jednu trećinu radnog vijeka.

Da se razumijemo: zakon ima svoja pravila. Prema objašnjenjima Zakona o PIO FBiH, ako je invalidnost nastala zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti, pravo na invalidsku penziju može postojati bez obzira na dužinu staža. Ako je nastala bolešću ili povredom van rada, traži se da penzijski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka.

Ali upravo tu nastaje ono veliko, ljudsko pitanje: šta radimo s osobom koja objektivno ne može raditi, a administrativno ne može ni u penziju?

Kad formular pobijedi čovjeka

Ovo nije samo slučaj jedne žene. Ovo je ogledalo države. Jer država nije jaka kad zna citirati član zakona. Država je jaka kad zna zaštititi čovjeka kad ga život slomi.

Ako je sve što institucije mogu reći ženi bez obje noge: “Nemaš dovoljno staža”, onda mi više ne govorimo o sistemu socijalne zaštite. Govorimo o hladnom šalteru koji vidi broj godina, ali ne vidi invalidska kolica, amputaciju, strah, račune i dostojanstvo.

Primjer je jednostavan. Zamislite radnicu koja godinama dolazi na posao, plaća doprinose koliko može, a onda joj se život prepolovi preko noći. Ne traži luksuz. Ne traži vilu. Traži da ne bude ostavljena između bolovanja koje je završeno i penzije koja je odbijena.

I zato ovdje nije dovoljno reći: “Takav je zakon.” Ako zakon proizvodi ovakav rezultat, onda zakon treba preispitati. Ako postoji drugi osnov za pomoć, neka ga institucije pronađu. Ako postoji pravo na žalbu, neka joj se pomogne. Ako postoji socijalna zaštita, neka se aktivira odmah.

Jer najgore što društvo može uraditi nije samo da odbije zahtjev. Najgore je da čovjeku u najtežem trenutku poruči: “Snađi se.”

Napomena: Prema dostupnim javnim informacijama, slučaj je objavila Crna-Hronika pozivajući se na dokumentaciju u koju je portal imao uvid. Nisam našao javno dostupno zvanično očitovanje PIO/MIO-a ili bolnice o ovom konkretnom slučaju. Potrebno je ostaviti prostor za žalbeni postupak i institucionalno objašnjenje.

Izvori: Crna-Hronika, Zakon o PIO FBiH / pravna objašnjenja o invalidskoj penziji, Faktorovo ranije pojašnjenje uslova za invalidsku penziju.