VIRUSI, NOVAC I TAJNE PROVJERE: Washington pokreće veliku akciju!
Gdje je išao američki novac za opasna istraživanja?
Kad američka obavještajna šefica kaže da će provjeravati više od 120 bioloških laboratorija u preko 30 država, to odmah zvuči kao početak filma.
Ali ovdje treba hladna glava. Nije svaka laboratorija “tajna fabrika virusa”, ali nije ni normalno da se opasna istraživanja finansiraju bez jasnog odgovora: ko ih nadzire, šta se tamo radi i ko odgovara ako nešto pođe po zlu.
Šta je stvarno pokrenuto?
Prema pisanju New York Posta, direktorica američke nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard pokrenula je provjeru više od 120 stranih bioloških laboratorija koje su godinama dobijale novac iz američkog budžeta. Cilj je, kako se navodi, utvrditi gdje se ti laboratoriji nalaze, koje patogene čuvaju i kakva se istraživanja provode. Dio njih je navodno finansiran kroz programe američkog Ministarstva odbrane, nastale još nakon Hladnog rata radi smanjenja opasnosti od oružja za masovno uništenje.
Ova priča se naslanja na raniju odluku Donalda Trumpa iz maja 2025. godine, kada je Bijela kuća naredila obustavu federalnog finansiranja opasnih “gain-of-function” istraživanja u zemljama koje se smatraju rizičnim ili nemaju dovoljno jak nadzor. U prostom jeziku: to su istraživanja u kojima se patogeni mogu mijenjati tako da postanu opasniji, kako bi se proučavalo njihovo ponašanje. Zastupnici takvih istraživanja kažu da to pomaže nauci da se pripremi za pandemije. Kritičari kažu: ako pogriješiš, možeš napraviti katastrofu.
Panika ili zakašnjelo čišćenje ladica?
Ovdje je važno ne upasti u dvije zamke. Prva je naivnost: “Ma sve je to nauka, nema problema.” Ima problema ako se radi s opasnim virusima, a nadzor je slab. Druga zamka je teorija zavjere: “Eto, priznali su tajne biološke ratove.” Ne, to nije dokazano. Istraživanje nije isto što i biološko oružje.
Ali pitanje je ozbiljno. Ako američki novac ide u laboratorije širom svijeta, onda američka javnost, ali i države domaćini, imaju pravo znati osnovne stvari. Šta se radi? Ko potpisuje dozvole? Ko kontroliše sigurnost? Šta ako laboratorija bude pogođena u ratu? Šta ako se desi curenje? Šta ako se politika umiješa u nauku?
Primjer je jednostavan. Ako komšiji daš novac da popravi kotlovnicu u zgradi, imaš pravo pitati gdje je ugradio cijevi i da li je sve sigurno. Ne moraš biti stručnjak za grijanje da znaš da eksplozija ne pita ko je kriv.
Posljedice mogu biti velike. Ako se otkrije nemar, biće rezanja finansiranja, diplomatskih tenzija i novih pravila. Ako se ne otkrije ništa opasno, opet ostaje lekcija: povjerenje se ne gradi tajnovitošću, nego nadzorom.
Napomena: Za sada govorimo o provjeri i medijskim navodima, ne o dokazu da su laboratorije proizvodile biološko oružje. Tu granicu treba čuvati, jer se ovakve teme lako pretvore u propagandu.
Nauka mora služiti životu, ne igrati se s njim. A kad se radi s opasnim patogenima, “vjerujte nam” nije dovoljan odgovor.
Izvori: New York Post, Bijela kuća, Reuters, AAMC.
