Ubio komšiju zbog kukuruza, pa rekao da bi to opet uradio..
Ubio komšiju zbog kukuruza, pa rekao da bi to opet uradio: selo ostalo nijemo pred zločinom
Nekad čovjek pročita vijest i zastane. Ne zato što nema ubistava. Nažalost, ima ih previše. Nego zato što motiv zvuči toliko hladno, sitno i jezivo da se čovjek zapita: koliko mržnje mora stati u jednu ljudsku glavu da neko zbog kukuruza potegne pušku?
U selu Pirkovac kod Svrljiga dogodio se zločin koji izgleda kao da je izašao iz najmračnije seoske priče. Prema pisanju portala Nova.rs, Ljubisav Trifunović, star 82 godine, ubio je komšiju Jovana Mihajlovića, starog 80 godina, a potom njegovo tijelo pokušao sakriti. Još strašnije od samog zločina jeste navod da poslije hapšenja nije pokazao kajanje, već je govorio da bi to “opet uradio”.
Četrdeset godina mržnje u selu sa šačicom ljudi
Ovo nije bila obična komšijska svađa koja je planula u trenutku. Prema navodima iz istrage i izjavama mještana, dvojica komšija nisu razgovarala oko četrdeset godina. Živjeli su u malom selu, gdje se ljudi stalno sreću, gdje svi znaju sve, ali njih dvojica su nosili staru netrpeljivost kao kamen oko vrata.
Ljubisav je, kako piše Nova.rs, optuživao Jovana da mu godinama krade kukuruz. Spominjao je i druge stvari — da mu ulazi u kuću, uzima novac, pa čak i da mu pravi “mađije”. To više ne zvuči samo kao svađa oko imanja. To zvuči kao opsesija. Kao čovjek koji je decenijama u glavi hranio jednu istu misao, dok se ta misao nije pretvorila u zločin.
Poslije pucnja nije stao
Prema izvještaju, Jovan je ubijen iz puške. Nakon toga, tijelo je stavljeno u najlonski džak i odvezeno u šumu kod sela Radenkovac. Policiji je kasnije pokazano gdje je tijelo bačeno. Navodi se i da je oružje pronađeno sakriveno u grmlju, a da je krvava odjeća prana u potoku i sakrivena na njivi.
To je ono što ovu priču čini još hladnijom. Nije riječ samo o trenutku bijesa, pa čovjek sjedne i slomi se. Ovdje se, prema navodima, poslije pucnja pokušavalo sakriti tragove. Tijelo. Oružje. Odjeća. Sve ono što pokazuje da zločin ne staje kad metak izađe iz cijevi.
I sad dolazimo do najtežeg dijela: kukuruz. Nekoliko klasova, stara svađa, komšijska mržnja, tvrdoglavost, samoća, paranoja — i jedan čovjek više nije živ. Niko normalan ne može reći da je krađa, ako je uopšte postojala, razlog da se nekome oduzme život. Sud će utvrđivati sve okolnosti, uključujući i psihijatrijsko vještačenje, ali moralno gledano stvar je jasna: kad čovjek sebi da pravo da zbog njive presudi drugom čovjeku, tu više ne govorimo o pravdi nego o potpunom slomu razuma.
Ovo nije samo crna hronika. Ovo je opomena. Mržnja koja se ne liječi, ne smiruje se sama od sebe. Ona godinama raste, ćuti, truje čovjeka iznutra — i jednog dana eksplodira tamo gdje svi kasno shvate da je zlo odavno bilo pred očima.
Izvor: Nova.rs.
