NEVESINJE 1992: Zločini koji ni tri decenije kasnije nisu potpuno rasvijetljeni
Kada se govori o ratnim zločinima počinjenim na području Nevesinja tokom 1992. godine, često se u javnosti pojavljuju priče o pojedincima koji su navodno lično ubijali veliki broj ljudi. Međutim, izraz „serijski ubica“ nije pravno ni historijski precizan za ono što se tada događalo.
Sudski dokumenti govore o nečemu drugačijem i mnogo širem: organizovanom progonu, ubistvima, prisilnim nestancima, zatočenjima, mučenjima i drugim zločinima nad nesrpskim stanovništvom.
Više od tri decenije poslije rata, za dio tih zločina postoje pravosnažne presude, za neke se još vodi postupak, dok neposredni izvršioci pojedinih masovnih ubistava nikada nisu potpuno sudski identificirani.
VIŠE OD 50 UBIJENIH U JUNU 1992.
Presuda Haškog tribunala u predmetu protiv Momčila Krajišnika detaljno opisuje događaje na području Nevesinja.
Dana 22. juna 1992. srpske snage napale su selo Presjeka. Grupa od približno 150 do 200 bošnjačkih civila pokušala je pobjeći prema planini Velež. Šesnaest starijih ljudi koji nisu mogli pratiti grupu ostalo je iza ostalih i kasnije je ubijeno. Presuda navodi da ih je ubio lokalni Srbin, ali u tom dijelu presude ne navodi njegovo ime.
Dio stanovništva kasnije je zarobljen. Muškarci su odvojeni od žena i djece, a njih 27 čija su tijela kasnije ekshumirana povezano je s ubistvima kod Dubravice odnosno Teleće Lastve.
Sudski utvrđene činjenice koje je objavio Detektor navode i da su krajem juna 1992. najmanje sedmero djece i nekoliko žena bošnjačke nacionalnosti, prethodno zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, ubijeni, nakon čega su njihova tijela zakopana u jami Lipovača.
Dokumentirana su i ubistva stanovnika Gornje Bijenje, Postoljana, Kljuna i drugih mjesta, kao i mučenje zatočenika u policijskoj stanici u Nevesinju i školi u Zijemlju.
Drugim riječima, ne radi se o jednom izolovanom incidentu niti o jednom počiniocu.
KRSTO SAVIĆ – PRAVOSNAŽNO OSUĐEN
Jedno od najvažnijih imena koje se pojavljuje u pravosnažno okončanim predmetima jeste **Krsto Savić**, tada visoko pozicionirani policijski funkcioner.
Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine osudilo ga je na 17 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti.
Sud je utvrdio da je od polovine juna do kraja 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na bošnjačko i hrvatsko civilno stanovništvo na području Nevesinja, Gacka, Bileće i Kalinovika, zajedno s drugim visokim zvaničnicima učestvovao u planiranju i naređivanju progona na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
U prvostepenoj presudi radnje za koje je bio oglašen krivim obuhvatale su ubistva, deportacije, prisilno preseljenje, protivzakonito zatvaranje, mučenje, silovanje, prisilne nestanke i druga nečovječna djela.
Zbog toga Savića jeste ispravno nazvati pravosnažno osuđenim ratnim zločincem. Međutim, nije precizno nazivati ga „serijskim ubicom“, jer njegova presuda obuhvata odgovornost u okviru šireg progona i zločina protiv čovječnosti.
DEVETORICA OPTUŽENA ZA NOVI VELIKI PREDMET
Posebnu pažnju izazvao je predmet koji se odnosi na Nevesinje, Zijemlje i Ruište.
Sud BiH je 2022. potvrdio optužnicu protiv Zdravka Kandića, Dragana Đurđića, Dragana Ivaniševića, Gorana Došle, Milana Trifkovića, Siniše Kandića, Dragoslava Aćimovića, Mladena Kandića i Damira Antelja.
Prema optužnici, teretili su se da su od juna do augusta 1992. učestvovali u progonu nesrpskog civilnog stanovništva kroz ubistva, prisilne nestanke, zatvaranje, silovanje, mučenje i druga nečovječna djela.
Međutim, ovdje je nužno naglasiti nešto što se često izgubi u senzacionalnim naslovima:
Optuženi nisu isto što i osuđeni.
Sud BiH i dalje ovaj predmet vodi kao predmet u toku. Postupak protiv Zdravka Kandića obustavljen je 29. jula 2024. godine zbog njegove smrti, dok se postupak protiv ostalih nastavio.
Zato bi bilo neodgovorno te ljude unaprijed nazivati ubicama ili ratnim zločincima prije pravosnažne presude.
KO JE ONDA LIČNO UBIJAO?
Upravo je to jedno od najtežih pitanja.
Sudski dokumenti za određene događaje navode formulacije poput „srpski vojnici“, „lokalni Srbin“, pripadnici Petog bataljona Nevesinjske brigade, „Crvene beretke“ ili „Beli orlovi“, ali ne donose uvijek imena svakog čovjeka koji je povukao obarač.
Zbog toga danas imamo paradoks: za neke od najtežih zločina vrlo dobro znamo gdje su ljudi zarobljeni, gdje su odvedeni, koliko ih je ubijeno i gdje su pronađena tijela, ali identitet svakog neposrednog izvršioca nije pravosnažno utvrđen.
I upravo je to možda najteži dio priče o Nevesinju.
Prošlo je više od tri decenije, svjedoci umiru, osumnjičeni umiru, sjećanja blijede, a porodice pojedinih žrtava i dalje čekaju potpune odgovore.
Historija zato ne bi trebala počivati na pričama tipa „čuo sam ko je ubijao“. Za ovako teške optužbe postoje samo dva odgovorna puta: sudske činjenice i dokazi.
A oni potvrđuju jedno bez dileme – na području Nevesinja 1992. počinjeni su teški i višestruki zločini nad civilima. Za dio njih ljudi su osuđeni, za dio se još sudi, a za neke neposredne izvršioce pravda nikada nije stigla do kraja.
Izvori: Sud Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Detektor/BIRN BiH.
