Ljiljan se vratio na ulice: Nije to samo zastava, to je poruka naroda kojem je dosta poniženja
Britanski Guardian objavio je veliki tekst o Bosni i Hercegovini, navijačima, zastavama i povratku ljiljana na ulice bh. gradova tokom Svjetskog prvenstva. Na prvi pogled, neko bi rekao da je to samo fudbal, dres, zastava i navijanje. Ali ko imalo poznaje Bosnu, zna da kod nas ni zastava nikada nije samo komad platna.
Ljiljan se nije vratio slučajno. On se vratio jer je mnogo ljudi, posebno mladih, shvatilo da se za svoj identitet više ne žele pravdati nikome. Dosta je bilo objašnjavanja zašto voliš svoju zemlju, zašto poštuješ svoju historiju i zašto ne pristaješ da ti drugi određuju šta smiješ osjećati.
Ljiljan kao prkos, ali i podsjetnik
Zastava s ljiljanima ima duboke historijske korijene u Bosni. Bila je simbol Republike Bosne i Hercegovine, ali i simbol otpora u najtežim godinama agresije. Zato ona za mnoge ljude nije samo nacionalni znak, nego uspomena na opstanak.
Problem nastaje što se u BiH sve pokušava pretvoriti u provokaciju. Ako neko istakne ljiljan, odmah se nađe neko ko će reći da je to prijetnja. A nije prijetnja kada drugi nose svoje etničke simbole? Nije prijetnja kada se po zidovima crtaju osuđeni ratni zločinci? Nije prijetnja kada se državna reprezentacija ignoriše u dijelovima države?
Narod vidi tu nepravdu. I zato se ljiljan vraća. Ne zato što neko želi rat, nego zato što ljudi više ne žele šutjeti dok se njihovo sjećanje gura pod tepih.
Fudbal je pokazao ono što politika krije
Najzanimljivije u cijeloj priči jeste to što obični ljudi često nisu toliko zatrovani koliko političari žele da budu. Guardian piše o ljudima iz različitih sredina koji možda javno ne smiju ili ne žele pokazati podršku BiH, ali privatno gledaju utakmice i navijaju za “domaće”.
To je prava Bosna. Komplikovana, ranjena, tvrdoglava, ali živa. Bosna u kojoj ljudi mogu navijati za Hrvatsku, pa onda i za BiH. Bosna u kojoj se komšije svađaju oko politike, ali rade zajedno, piju kafu i znaju ko je čiji.
Ali politika živi od podjela. Političarima nije u interesu da ljudi vide koliko zapravo imaju zajedničkog. Lakše je vladati kad se narod boji jedni drugih.
Mladi više ne žele tuđu mjeru Bosne
Ono što najviše boli one koji bi Bosnu držali stalno na koljenima jeste nova generacija. Mladi koji nisu direktno prošli rat, ali su naslijedili posljedice. Oni vide da se zemlja godinama drži u stanju čekanja. Čekaj reforme, čekaj međunarodnu zajednicu, čekaj dogovor, čekaj da se smiluju oni koji nikad nisu htjeli ovu državu.
I onda mladi uzmu ljiljan. Ne kao poziv na mržnju, nego kao odgovor: imamo historiju, imamo identitet i nećemo se stidjeti sebe.
Naravno, važno je reći i ovo: ljiljan ne smije biti izgovor za ponižavanje drugih. Ako tražimo poštovanje svog simbola, moramo znati poštovati i čovjeka pored sebe. Ali poštovanje ne znači da trebaš sakriti sebe da bi drugi bio miran.
Na kraju, ljiljan se vratio jer je narod izgubio strpljenje. Ne s komšijama, nego s licemjerjem. Sa svijetom koji decenijama priča o miru, a često nagrađuje blokade. S politikama koje traže da žrtva bude tiha, dok oni koji ruše državu stalno dobijaju prostor.
Zato ova zastava nije samo navijački dekor. To je poruka: Bosna nije ničija privremena greška. Bosna ima svoje ime, svoje korijene i ljude koji je više ne žele braniti šutnjom.
Izvor: Slobodna Bosna, The Guardian
