Iran čuva adut koji može uzdrmati cijeli svijet: Plan za Hormuz napravljen je prije 15 godina
Iran možda može pregovarati o nuklearnom programu, sankcijama i odnosima sa Zapadom, ali postoji jedna tačka preko koje, prema porukama iz Teherana, ne namjerava lako preći. Riječ je o Hormuškom tjesnacu, uskom morskom prolazu kroz koji se odvija veliki dio svjetske trgovine naftom i gasom.
Za iransko vodstvo Hormuz više nije samo pitanje sigurnosti i geografije. Postao je glavni pregovarački adut kojim Teheran može izvršiti pritisak ne samo na Sjedinjene Države nego i na svjetsko gospodarstvo.
Amerika ima snažniju vojsku, više saveznika i veće finansijske mogućnosti. Iran, s druge strane, ima položaj koji mu omogućava da poremećajem plovidbe podigne cijene energenata, izazove nesigurnost na tržištima i poveća politički pritisak na Washington.
Plan nije nastao preko noći
Strategija zatvaranja ili ograničavanja prolaska kroz Hormuški tjesnac nije odgovor na samo jednu aktuelnu krizu. Prema navodima koje prenosi Financial Times, plan je počeo nastajati prije približno 15 godina, u vrijeme rastuće zabrinutosti zbog iranskog nuklearnog programa.
Tadašnji vrhovni vođa Ali Hamenei navodno je od vojnih savjetnika zatražio da pripreme konkretan plan zatvaranja tjesnaca. General Rahim Safavi kasnije je ispričao da je za izradu plana tražio tri mjeseca, ali da mu je Hamenei ostavio samo jedan.
Poruka je bila jasna: iransko rukovodstvo očekivalo je da bi jednog dana moglo doći do trenutka kada će zatvaranje Hormuza postati posljednja linija odbrane.
Vojni planeri nakon toga nisu razmatrali samo Hormuz. Razvijane su i mogućnosti ometanja plovnih puteva u Omanskom i Crvenom moru, kao i na istočnom Mediteranu. Cilj je bio stvoriti mrežu pritiska koja bi u slučaju velikog sukoba ugrozila trgovinu i energetske rute američkih saveznika.
Nuklearni program je pregovarački, Hormuz nije
U Teheranu vjeruju da su prethodni sporazumi sa Sjedinjenim Državama Washingtonu uglavnom služili za kupovanje vremena, obnavljanje zaliha i pripremanje za novu fazu pritiska.
Iranska blokirana imovina nije odmrznuta, američke vojne snage nastavile su pristizati u Zaljev, dok je trgovačkim brodovima navodno sugerirano da koriste pravce koji se nalaze dalje od iranske obale.
Iran je takve poteze protumačio kao pokušaj da mu se oduzme stvarna kontrola nad tjesnacem i pokaže da njegove naredbe više nisu obavezujuće.
Zbog toga se u Teheranu sve češće može čuti stav da je o nuklearnom programu moguće pregovarati, ali da se Iran ne smije odreći utjecaja nad Hormuzom. Iranske vlasti žele da budući sistem upravljanja tjesnacem zavisi prvenstveno od Irana i Omana, bez američke kontrole nad posebnim plovnim rutama.
Najavljeno je i moguće uvođenje naknada brodovima za sigurnost i zaštitu okoliša. Iza takvog objašnjenja krije se pokušaj formalizovanja iranske vlasti nad prolazom koji međunarodna zajednica smatra ključnim međunarodnim plovnim putem.
Moćan adut koji može pogoditi i Iran
Iranska računica nije bez rizika. Zatvaranje Hormuza pogodilo bi američku i svjetsku ekonomiju, ali bi istovremeno nanijelo ozbiljnu štetu samom Iranu i državama u njegovom neposrednom susjedstvu.
Teheran bi mogao izgubiti preostale prihode od izvoza, izazvati snažniju međunarodnu reakciju i gurnuti zaljevske države još bliže Washingtonu. Svaki napad na trgovački brod dodatno bi povećao mogućnost direktnog vojnog odgovora.
Problem za Iran je što se sredstvo odvraćanja lako može pretvoriti u zamku. Dok god postoji samo prijetnja zatvaranjem tjesnaca, Hormuz je snažan pregovarački adut. Kada se plovidba stvarno zaustavi, počinje odbrojavanje do reakcije država koje zavise od tog puta.
Iran je pronašao slabu tačku mnogo snažnijeg protivnika. Ne može se ravnopravno takmičiti s američkom vojnom i ekonomskom moći, ali može zaprijetiti mjestu na kojem će posljedice sukoba osjetiti cijeli svijet.
Ipak, Teheran možda precjenjuje koliko dugo može podnositi izolaciju, rat i ekonomski pritisak. Hormuz Iranu daje moć da izazove veliki problem, ali mu ne garantuje da može kontrolisati ono što će uslijediti. Plan napravljen prije 15 godina možda jeste predvidio trenutak zatvaranja tjesnaca, ali niko ne može pouzdano predvidjeti gdje bi takva eskalacija završila.
Izvor: Financial Times, Jutarnji list
