AMERIKA VIŠE NE STRAHUJE OD ENERGETSKE KRIZE – ONA NA NJOJ ZARAĐUJE
Dok su oči svijeta uprte u rat s Iranom, raketne udare i moguće zatvaranje Hormuškog moreuza, u pozadini se odvija mnogo dublja promjena. Sjedinjene Američke Države više nisu energetski zavisna sila koja panično strahuje od svakog poremećaja u snabdijevanju.
Amerika je danas najveći svjetski proizvođač nafte i prirodnog gasa, najveći izvoznik ukapljenog prirodnog gasa i jedna od rijetkih velikih sila koja iz globalne energetske krize može izvući ozbiljnu ekonomsku i političku korist.
Zbog toga se nameće neugodno pitanje: pokušava li Washington smiriti svjetske energetske krize ili ih koristi za proširenje vlastitog utjecaja?
AMERIČKA SILA SVE ČEŠĆE PRATI NAFTNE TOKOVE
U posljednjim mjesecima svijet je svjedočio zapljenama tankera povezanih s Venezuelom i Rusijom, pritiscima na kupce iranske i ruske nafte, napadima na rusku energetsku infrastrukturu te otvorenoj borbi za kontrolu nad pomorskim putevima.
Nije dokazano da svi ti događaji predstavljaju dijelove jednog unaprijed pripremljenog plana. Ipak, teško je ne primijetiti da američka vojna i politička moć sve češće djeluje upravo tamo gdje se nalaze nafta, gas, tankeri, luke i ključne trgovačke rute.
Posebno je važna Venezuela, država s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu. Američka politika prema Caracasu odavno nije samo pitanje demokratije, ljudskih prava ili borbe protiv kriminala. U pozadini se nalazi ogromno energetsko bogatstvo koje bi moglo promijeniti odnose na svjetskom tržištu.
Amerika formalno ne posjeduje venecuelanska naftna polja, ali kroz sankcije, dozvole, pomorske zapljene i političke pritiske pokušava određivati ko smije proizvoditi, prodavati i prevoziti tu naftu.
To nije klasična kolonijalna okupacija. To je moderniji oblik kontrole u kojem vojska, finansijski sistem i sankcije zajedno određuju pravila.
KO DOBIJA KADA ENERGIJA POSKUPI?
Nekada bi zatvaranje Hormuškog moreuza predstavljalo gotovo ekonomsku katastrofu za SAD. Danas je situacija drugačija.
Amerika i dalje uvozi određene vrste sirove nafte, ali istovremeno proizvodi i izvozi ogromne količine nafte, gasa i naftnih derivata. Kada evropske ili azijske države izgube pristup jeftinijem ruskom, iranskom ili zaljevskom energentu, često se okreću američkim dobavljačima.
Američki proizvođači tada dobijaju nove kupce i više cijene.
To, međutim, ne znači da skupa energija koristi svim Amerikancima. Građani plaćaju skuplje gorivo, grijanje, hranu i transport, dok visoka inflacija može pogoditi čitavu ekonomiju. Ali velike energetske kompanije, izvoznici LNG-a i dio finansijskog sektora mogu ostvariti ogromnu zaradu.
Zato nije sasvim tačno reći da Amerika želi visoku cijenu nafte. Preciznije je reći da postoje moćni krugovi unutar SAD-a koji na visokim cijenama i poremećajima zarađuju.
SVIJET U KOJEM SE RESURSI VIŠE NE KUPUJU, NEGO KONTROLIRAJU
Najveća opasnost za ostatak svijeta nije da će Amerika preko noći ukrasti sva naftna polja. Takav scenario zvuči dramatično, ali je previše pojednostavljen.
Stvarna opasnost je nastanak poretka u kojem velike sile odlučuju ko smije prodavati energiju, kojim brodovima, preko kojih luka i u kojoj valuti. Države koje odbiju pravila mogu se suočiti sa sankcijama, blokadama, zapljenama tankera ili vojnim pritiskom.
Evropa je već osjetila koliko je opasno oslanjati se na jednog dobavljača. Kina i druge azijske države pokušavaju stvoriti alternativne rute, povećati zalihe i sklopiti dugoročne ugovore. Manje države, uključujući zemlje Balkana, nemaju takvu moć.
One će posljedice osjećati kroz skuplje gorivo, više cijene hrane, rast troškova grijanja, inflaciju i slabiji životni standard.
Zbog toga se građani ne trebaju pripremati paničnim kupovanjem zlata, dolara ili goriva. Mnogo je razumnije smanjiti dugove, napraviti finansijsku rezervu, smanjiti nepotrebnu potrošnju energije i ne zavisiti od jednog izvora prihoda.
Amerika se možda ne pretvara doslovno u „piratsku državu“, ali činjenica je da sve otvorenije koristi vojnu, finansijsku i energetsku moć kako bi kontrolirala resurse koji formalno pripadaju drugim narodima.
A kada tankere počnu zaustavljati ratni brodovi, a pravila trgovine određuju rakete i sankcije, razlika između globalne sile i pirata postaje sve teža za objasniti.
Izvori: Reuters, Američka uprava za energetske informacije, Međunarodna agencija za energiju
