Zemlja se otvara pod nogama farmera: Turska žitnica puca jer je voda nestala iz podzemlja..
Kako prenose regionalni mediji, pozivajući se na BBC, turska pokrajina Konya, poznata kao jedna od najvažnijih poljoprivrednih regija u zemlji, suočava se s prizorima koji izgledaju kao iz filma katastrofe. Usred obrađenih polja otvaraju se ogromne vrtače, toliko duboke da čovjeku nije svejedno ni pogledati u njih.
Ali ovo nije nikakva misterija, niti “kazna prirode” bez objašnjenja. Ovo je posljedica dugog iscrpljivanja vode, suše i poljoprivrede koja je godinama uzimala više nego što zemlja može vratiti.
Polja hrane narod, ali podzemlje se prazni
Konya se često naziva turskom žitnicom. Tamo se uzgajaju pšenica, kukuruz, šećerna repa, lucerka i druge kulture koje hrane milione ljudi. Ali baš ta proizvodnja traži ogromne količine vode.
Problem je što vode više nema kao prije. Kiše je manje, suše su duže, a farmeri se sve više oslanjaju na podzemne bunare. Mnogi od tih bunara, prema ranijim izvještajima, nisu ni legalno prijavljeni. I tu počinje opasni krug: kad nema vode odozgo, crpi se odozdo. Kad se previše crpi odozdo, tlo ostaje bez oslonca.
A onda se jednog dana zemlja samo otvori.
Vrtače gutaju sigurnost ljudi
Prema podacima koji se navode u tekstu, u bazenu Konye zabilježene su stotine vrtača. Neke su široke više od dvije stotine metara i duboke kao zgrada od pedesetak spratova. To više nije samo rupa u zemlji. To je opasnost za farme, kuće, puteve, životinje i ljude koji svakog dana rade na tim poljima.
Farmeri žive s mislima koje niko ne bi trebao imati: hoće li se tlo otvoriti baš ispod traktora, štale ili porodične kuće? Zemlja od koje žive postaje i njihova najveća prijetnja.
Najstrašnije je što se vrtače često ne mogu tačno predvidjeti. Stručnjaci mogu označiti rizična područja, ali niko ne može čovjeku reći: “Ovdje će se otvoriti sutra u tri sata.”
Ovo je upozorenje svima, ne samo Turskoj
Priča iz Konye nije samo turski problem. To je slika onoga što se može desiti kada se priroda godinama tretira kao neiscrpan bunar. Voda nije beskonačna, zemlja nije nepobjediva, a hrana ne nastaje sama od sebe.
Naravno, farmeri nisu jedini krivci. Ljudi moraju živjeti, raditi i proizvoditi hranu. Ali država, stručnjaci i poljoprivredna politika moraju znati gdje je granica. Ne može se godinama forsirati proizvodnja koja traži mnogo vode, a istovremeno se praviti da podzemne rezerve neće jednog dana presušiti.
Konya danas izgleda kao upozorenje napisano direktno na zemlji: ako previše uzimaš, nešto će se morati urušiti.
I to ne samo pod nogama farmera, nego pod cijelim sistemom koji misli da se priroda može varati bez posljedica.
Izvori: BBC / Reuters / AFAD / regionalni mediji
