Otac Novaka Đokovića odbrusio kritičarima: “Nismo bratski, mi smo jedan narod”

Srđan Đoković opet otvorio staru balkansku ranu: ko ima pravo da kaže ko je šta?

Na Balkanu se čovjek često ne svađa oko onoga što radi, nego oko toga šta je.
Nije dovoljno da kažeš kako se osjećaš.
Odmah se nađe neko da ti objasni jesi li “pravi”, “izdajnik” ili “njihov”.

Srđan Đoković, otac Novaka Đokovića, ponovo je privukao pažnju izjavama o Srbiji i Crnoj Gori. Prema tekstu koji su prenijeli regionalni mediji, on je rekao da Crnu Goru i Srbiju doživljava kao “jednu državu”, odnosno isti narod, i da ga nervira kada ga neko proglašava izdajnikom zato što spominje Crnu Goru. Važan detalj: Mondo navodi da je riječ o intervjuu koji je dao prije nekoliko godina, a sada je ponovo postao tema u medijima.

Ljubav prema porijeklu nije problem, ali nametanje identiteta jeste

Da se razumijemo, Srđan ima pravo reći kako se osjeća. Ako on sebe vidi kao Srbina iz Crne Gore, to je njegovo pravo. Ako voli i Srbiju i Crnu Goru, ni tu nema ništa sporno. Ljudi imaju porijeklo, porodicu, pleme, zavičaj, emociju i uspomene.

Problem nastaje kad se iz ličnog osjećaja pređe u rečenicu: “Svi su to isto” ili “s onima koji drugačije misle nešto nije u redu.”

E tu se već ulazi na klizav teren. Jer identitet nije vojna naredba. Ne možeš ti drugom čovjeku reći: “Ti si to, samo još nisi shvatio.” Možeš govoriti za sebe, za svoju porodicu, za svoje osjećanje. Ali kad počneš govoriti u ime svih, onda počinje stara balkanska bolest.

Crna Gora nije samo emocija, nego i država

Crna Gora je na referendumu 21. maja 2006. izglasala nezavisnost, a rezultat je bio tijesan, ali dovoljan po tada dogovorenim pravilima. To znači da se pitanje državnosti ne može svesti samo na porodičnu priču, pleme ili osjećaj pripadnosti.

Naravno, ima mnogo ljudi u Crnoj Gori koji se izjašnjavaju kao Srbi. Ima i onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Ima onih koji kombinuju identitete. Ima onih kojima je najvažniji zavičaj, a ne nacionalna etiketa. I sve je to stvaran život.

Ali baš zato ne valja gurati sve u jednu kutiju. Jer kad kažeš “mi smo jedan narod”, nekome to zvuči kao bliskost. A nekome drugom kao brisanje njegovog prava da bude ono što jeste.

Naši te najbrže proglase izdajnikom.

Ova priča najbolje pokazuje koliko su ljudi kod nas opterećeni pripadanjem. Čim kažeš nešto malo drugačije, odmah te neko mjeri. Jesi li dovoljno Srbin? Jesi li dovoljno Crnogorac? Jesi li izdao jedne ako si spomenuo druge?

To je kao kad čovjek ima majku iz jednog sela, oca iz drugog, živi u trećem gradu, a onda mu dođe neko s interneta i kaže: “Ne možeš ti tako, moraš izabrati.” Pa nije čovjek formular u opštini. Čovjek je mnogo širi od jedne rubrike.

Moj stav je jasan: niko ne treba Srđana Đokovića nazivati izdajnikom zato što voli Crnu Goru i Srbiju. To je glupo i primitivno. Ali ni on ne treba drugima određivati kako će se osjećati i kako će se zvati. Sloboda identiteta važi za sve, ne samo za one koji misle kao mi.

Najveći problem Balkana nije što imamo različite identitete. Problem je što stalno pokušavamo drugome dokazati da njegov identitet nije pravi.

Čovjek može voljeti svoje porijeklo bez potrebe da drugome briše njegovo.
Kratak realan komentar
Srđan Đoković govori iz emocije i porodičnog osjećaja, ali takve izjave kod nas nikad ne ostanu samo privatno mišljenje. One odmah postanu politička poruka. Zato je najpametnije reći: neka svako bude ono što osjeća da jeste, bez etiketa i bez proglašavanja izdajnika.

Napomena za kraj teksta:
Tekst je napisan na osnovu dostupnih medijskih navoda koji prenose raniji intervju Srđana Đokovića.