Gorivo, plate i računi na udaru: Srbija pred sankcijama zbog NIS-a?
Kad bivša ministrica energetike Zorana Mihajlović kaže da Srbiji prijete surove sankcije i da je privreda “na ivici ambisa”, to nije mala stvar.
To je alarm koji se čuje i u fabrikama, i na pumpama, i u kućnim budžetima običnih ljudi. Jer kad se priča o Naftnoj industriji Srbije (Naftna industrija Srbije), ne priča se o jednoj firmi – priča se o gorivu, grijanju, cijenama i radnim mjestima.
Mihajlović otvoreno upozorava da su sekundarne sankcije realna prijetnja. Narodski rečeno – ako veliki kažu “ne može”, onda mali osjete prvi. Takve sankcije ne pogađaju samo državni vrh ili vlasničku strukturu NIS-a, nego lančano udaraju po cijeloj privredi: transport staje, proizvodnja poskupljuje, a na kraju račun plati građanin. I to onaj koji ionako jedva krpi kraj s krajem.
Posebno je zanimljiv njen osvrt na poruke koje dolaze iz Moskve. Mihajlović kaže da izjave ruskog predsjednika Vladimir Putin ne vidi kao prijateljske, nego kao “prijeteće upakovane u fine riječi”. To je ona balkanska situacija: tapšu te po ramenu, ali ti nogom stoje na prstu. I to u trenutku kada se Srbija nalazi između velikih sila, pokušavajući da sjedi na više stolica – što u geopolitici rijetko dugo prolazi.
Izjava data za Tanjug ogoljava jednu neprijatnu istinu: Srbija je energetski i politički stiješnjena. S jedne strane su Zapad i sankcije, s druge Rusija i poruke “prijateljstva” koje imaju cijenu. A u sredini – država koja mora odlučiti kud dalje, jer ovakvo balansiranje može skupo koštati.
Ono što Mihajlović govori mnogi misle, ali rijetko javno izgovore: da emocije, istorija i “bratske veze” ne plaćaju račune. Sankcije se ne pregovaraju srcem nego interesima. Ako NIS postane tačka pucanja, posljedice neće osjetiti ni Kremlj ni Brisel, nego radnici, penzioneri i mala privreda u Srbiji.
Na kraju, njeno upozorenje može se svesti na jednu rečenicu koju narod najbolje razumije: kad se slonovi svađaju, trava se gazi. A Srbija danas liči baš na tu travu – tihu, ali ugroženu.
