Radiotelevizija BN objavila je da su Željka Cvijanović i Savo Minić prisustvovali tradicionalnom druženju penzionera na Borju, a cijeli događaj, prema njihovom izvještaju, nije prošao bez organizacionih problema, čekanja i nezadovoljstva među okupljenima.
Prema pisanju BN-a, penzioneri su se žalili da je organizacija bila loša, da su dugo čekali hranu i piće, dok se očekivao dolazak političara.
I tu negdje počinje balkanska politička bajka.
Penzioneri su, naravno, “najveća riznica znanja”, “temelj društva”, “ljudi koji su nas zadužili”, “oni koje ne smijemo zaboraviti”. Tako se govori pred kamerama. A kad se kamere ugase, mnogi od tih istih penzionera vraćaju se kući da računaju lijekove, račune, drva, struju i ono malo penzije što se razvlači od prvog do prvog.
PENZIONERI KAO DEKOR ZA POLITIČKU SLIKU
Prema izvještajima RTRS-a i drugih medija bliskih vlastima, Cvijanović i Minić su poručili da penzionere ne smijemo zaboraviti i da su oni važan partner institucija Republike Srpske. Lijepo zvuči. Skoro svečano.
Samo što penzioneri nisu partneri ako ih se zove da popune kadar, a onda čekaju praznih tanjira dok se politička delegacija ne pojavi.
Nisu partneri ako im se penzije povećavaju po nekoliko maraka, pa se to predstavlja kao historijska pobjeda.
Nisu partneri ako se na njima skupljaju politički poeni, a njihov život ostaje borba za najosnovnije stvari.
Jedan penzioner, prema BN-u, požalio se da je organizacija bila “nula”, da se narod okupio, da je podne davno prošlo, a da se nema šta pojesti ni popiti jer se čekaju političari da “uveličaju veselje”. To je rečenica koja opisuje mnogo više od jednog druženja. Opisuje odnos vlasti prema običnom čovjeku.
Čekaj dok mi dođemo.
Čekaj dok se mi slikamo.
Čekaj dok mi položimo vijenac.
Čekaj dok mi kažemo koliko si nam važan.
A ti, penzioneru, ionako čekaš cijeli život.
MALO HRANE, MALO GOVORA, MALO ZABORAVA
BN piše da su se na kraju okupljeni najeli, a da su neki, prema njihovom opisu, i popili više nego što je trebalo. Ovdje treba biti pošten: ne treba ismijavati penzionere. Ljudi su došli da se druže, da izađu iz svakodnevice, da vide poznate, da čuju muziku i da se malo opuste.
Problem nije u njima.
Problem je u politici koja od takvih druženja pravi predstavu. Danas penzionerima obećaš poštovanje, sutra im kažeš da nema para, prekosutra najaviš povećanje koje jedva pokrije skok cijena, a onda ih pred izbore zoveš na druženje i govoriš da su “stub društva”.
Stub društva, ali s minimalnim primanjima.
Riznica znanja, ali često bez dostojanstvenog života.
Najodgovorniji dio naroda, ali prvi na udaru inflacije.
To je ta politika koja voli penzionere na bini, ali ih slabo vidi u apoteci.
KAD SE PENZIONER SJETI KAKO ŽIVI
Najveće pitanje nije da li je neko popio čašu više na Borju. Najveće pitanje je da li će se ti isti penzioneri, kad dođu kući, sjetiti kako zaista žive.
Hoće li se sjetiti cijene lijekova?
Hoće li se sjetiti koliko košta grijanje?
Hoće li se sjetiti koliko im vrijedi povećanje penzije kada poskupe hrana, gorivo i računi?
Hoće li se sjetiti da ih politika uvijek najviše voli kad se približe izbori?
Jer izborna matematika na Balkanu je jednostavna: penzioneri su velika glasačka vojska. Zato ih se obilazi, tapše po ramenu, hvali, vozi na druženja, slika pored njih i govori im da su najvažniji.
A poslije izbora?
Poslije izbora opet dolazi stvarni život. Dolazi račun za struju. Dolazi recept za lijekove. Dolazi prazna koverta nakon deset dana. Dolazi ono tiho pitanje: “Kako izgurati mjesec?”
I tu nema kamera.
TUŽNA SLIKA SISTEMA
Zato ovaj događaj na Borju nije samo anegdota o lošoj organizaciji. To je slika sistema u kojem politika penzionere često tretira kao publiku, a ne kao ljude.
Nije dovoljno reći da su penzioneri zaslužni. Treba im omogućiti da žive normalno.
Nije dovoljno dovesti ih na druženje. Treba im dati penziju od koje se ne ponižavaju.
Nije dovoljno nazvati ih “riznicom znanja”. Treba ih prestati koristiti kao dekor za političke fotografije.
Cvijanović i Minić mogu govoriti koliko god žele da penzionere ne treba zaboraviti. Ali penzioneri najbolje znaju ko ih se sjeti samo pred izbore, a ko ih vidi i onda kada nema kamera, govora i muzike.
Na kraju, nije problem što su se ljudi okupili, jeli, pili i družili. Neka jesu. Zaslužili su.
Problem je što vlast od toga pravi politički događaj, dok mnogi od tih istih ljudi žive na ivici dostojanstva.
A ako su penzioneri zaista “najveća riznica”, onda je red da ih vlast prestane tretirati kao sitniš u izbornoj kasi.
Izvori: BN, RTRS, Semberija.info, BL Portal, ATV.
