AMERIKA STEŽE OBRUČ OKO IRANA: Građani plaćaju sve skuplji život, ali hoće li vlast popustiti?
Ekonomski pritisak može isprazniti prodavnice, obezvrijediti plate i osiromašiti porodice. Međutim, između praznog novčanika građanina i političke odluke državnog vrha ne postoji automatska veza. Upravo na toj razlici počiva glavno pitanje sukoba Washingtona i Teherana: koliko ekonomska iscrpljenost zaista može promijeniti ponašanje iranske vlasti?
Prema dostavljenom tekstu, koji se poziva na analizu časopisa Foreign Affairs, Iran godinama prilagođava privredu sankcijama. Takva prilagodba omogućava nastavak pojedinih ekonomskih aktivnosti, ali cijenu sve više osjećaju domaćinstva kroz poskupljenja, slabiju kupovnu moć i nesigurnost.
PRITISAK POGAĐA PRIVREDU, ALI POLITIČKI ISHOD NIJE ZAGARANTOVAN
U prenesenoj analizi navodi se da su izvoz nafte Kini, alternativni trgovinski kanali i prilagođavanje domaće industrije pomogli Iranu da izbjegne potpuni ekonomski zastoj. Vojna razaranja i ograničenja pomorskog saobraćaja, međutim, predstavljaju dodatni udar koji je teže nadomjestiti.
Važno je razumjeti šta taj argument znači. Država može imati sve slabiju privredu, a ipak određeno vrijeme nastaviti finansirati vojsku i sigurnosni aparat. Vlasti odlučuju kako će rasporediti preostale prihode, pa pad životnog standarda ne mora odmah izazvati proporcionalno smanjenje vojnih kapaciteta.
Ali iz toga ne slijedi da je Iran neograničeno otporan. Gubitak prihoda, oštećena postrojenja i otežan uvoz postepeno sužavaju mogućnosti države. Neizvjesno je kada bi taj pritisak mogao postati presudan.
ZALIHE KUPUJU VRIJEME, A GRAĐANI GUBE KUPOVNU MOĆ
Tekst posebnu pažnju posvećuje zalihama koje iranske kompanije navodno održavaju kako bi preživjele prekide snabdijevanja. Takve rezerve mogu privremeno održavati proizvodnju, ali njihova vrijednost zavisi od mogućnosti obnove, dostupnosti energije i ispravnosti postrojenja.
Istovremeno, rast cijena prisiljava građane da kupuju manje. To može usporiti trošenje raspoloživih proizvoda, ali predstavlja pad životnog standarda, a ne dokaz zdravlja ekonomije.
Poređenje s Rusijom također zahtijeva oprez. Prenesena analiza suprotstavlja rusko povećavanje državne potrošnje iranskom prebacivanju tereta na stanovništvo. Ipak, tvrdnja da su dvije države izabrale potpuno suprotne puteve previše pojednostavljuje njihove ekonomske politike. Posebno treba razlikovati državnu potrošnju od monetarne politike: povećanje vojnog budžeta samo po sebi ne znači da centralna banka vodi labavu monetarnu politiku.
KOMENTAR: OPSTANAK VLASTI NIJE ISTO ŠTO I DOBROBIT NARODA
Najproblematičniji dio početnog naslova jeste predstavljanje patnje stanovništva kao gotovo trijumfalnog dokaza iranske snage. Ako porodica za istu platu može kupiti sve manje hrane, teško je govoriti o njenoj pobjedi.
Jednako je upitna pretpostavka da će dodatno siromaštvo samo po sebi natjerati vlast na ustupke. Građani koji jedva pokrivaju osnovne potrebe ne dobijaju time automatski veću mogućnost političkog djelovanja.
Odgovornost treba posmatrati na obje strane: kroz posljedice vanjskog ekonomskog i vojnog pritiska, ali i kroz odluke iranskog rukovodstva o tome koga će zaštititi raspoloživim novcem.
Ozbiljna analiza zato ne može unaprijed proglasiti ni američki uspjeh ni iransku nepobjedivost. Može upozoriti da se politička izdržljivost vlasti i svakodnevna izdržljivost stanovništva mjere različitim stvarima.
Koliko vrijedi priča o državnoj snazi ako građanin svakog mjeseca može priuštiti sve manje dostojanstvenog života?
