Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se već decenijama ponavlja gotovo nevjerovatan politički apsurd: umjesto da raspravljamo o tome kako građanima osigurati veće plate, bolje zdravstvo i dostojanstvene penzije, ponovo slušamo upozorenja o secesiji, raspadu države i međunarodnim vojnim snagama.
Dok se građani bore s troškovima života, politička scena neprestano se vraća na ista pitanja.
Hoće li se država raspasti? Hoće li međunarodne snage ostati? Hoće li neko pokušati preuzeti državne nadležnosti?
I tako godinama.
Ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija sada upozorava da prijetnje secesijom nisu samo politička predstava.
U intervjuu za N1 posebno je kritikovao djelovanje Milorada Dodika, ocjenjujući da se njegova politika ponovo usmjerava prema slabljenju državnih institucija.
Međutim, koliko god upozorenja bila ozbiljna, vrijedi postaviti jedno pitanje: koliko će još generacija građana Bosne i Hercegovine živjeti u stalnoj političkoj neizvjesnosti?
KADA JE DRŽAVA STALNO TEMA, GRAĐANIN POSTAJE NEVIDLJIV
Secesionistička retorika ne mora odmah proizvesti konkretnu institucionalnu promjenu da bi ostavila posljedice.
Dovoljno je da stalno stvara neizvjesnost.
Ko će ozbiljno planirati velike investicije u zemlji u kojoj se politička budućnost redovno dovodi u pitanje?
Kako očekivati da mladi ljudi planiraju dugoročan život ako političke krize postaju gotovo svakodnevna pojava?
Naravno, odlazak stanovništva i ekonomski problemi imaju brojne uzroke. Ne mogu se svi pripisati političkim sukobima.
Ali stabilnost je jedan od osnovnih uslova za razvoj.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se političke prijetnje često koriste za mobilizaciju birača, dok se pitanja odgovornosti, korupcije i kvaliteta javnih usluga potiskuju u drugi plan.
To je politički obrazac koji zaslužuje ozbiljnu kritiku.
Jer građani Republike Srpske nisu ništa manje zainteresovani za sigurnost, zaposlenje i pristojan život od građana Federacije Bosne i Hercegovine.
Njihovi svakodnevni problemi mnogo su sličniji nego što se može zaključiti iz nastupa pojedinih političkih lidera.
EUFOR NIJE PROBLEM, PROBLEM JE ŠTO NAM JE JOŠ POTREBAN
Lagumdžija očekuje da će Vijeće sigurnosti UN-a 30. oktobra produžiti mandat misije EUFOR Althea.
Govoreći o onima koji zagovaraju njen odlazak, poručio je da razumiju moguće posljedice.
Njegova poruka ima jasnu političku težinu, ali važno je razlikovati diplomatsko upozorenje od već donesene odluke.
Produženje mandata tek treba biti razmotreno.
Također, eventualni drugačiji međunarodni sigurnosni angažman ne bi bio automatska posljedica neproduženja mandata EUFOR-a. Za takve poteze postoje posebni politički, pravni i operativni uslovi.
Ipak, mnogo je važnije jedno drugo pitanje.
Zašto je Bosni i Hercegovini, više od trideset godina nakon završetka rata, međunarodno vojno prisustvo i dalje toliko značajno?
Odgovor nije jednostavan.
Ali sasvim je jasno da politička stabilnost ne može trajno zavisiti samo od prisustva međunarodnih snaga.
Država mora imati institucije kojima građani vjeruju, zakone koji se provode i političke predstavnike koji poštuju ustavni poredak.
Državna snaga ne mjeri se brojem prijetnji koje političari izgovore, nego sposobnošću institucija da odgovore na stvarne probleme.
PROŠLOST SE NE MOŽE IZBRISATI POLITIČKIM GOVORIMA
Lagumdžija je otvorio i pitanje arhive Haškog suda, kritikujući zahtjev da se ona premjesti u Beograd.
Ovdje je potrebno napraviti važnu razliku.
Rasprava o tome gdje će se čuvati dokumentacija međunarodnih sudova legitimno je pravno i institucionalno pitanje.
Ali sudski utvrđene činjenice ne mijenjaju se promjenom lokacije arhive.
Genocid u Srebrenici utvrđen je pravosnažnim presudama međunarodnih sudova.
Ratko Mladić pravosnažno je osuđen za genocid i druge teške zločine.
To nisu politička mišljenja o kojima se glasa.
Istovremeno, odgovornost pojedinaca ne smije se pripisivati cijelim narodima.
Upravo je zato važno što je Lagumdžija naglasio da Srbija nije isto što i Ratko Mladić.
Pomirenje nije moguće graditi na poricanju sudski utvrđenih činjenica, ali nije moguće ni na kolektivnoj krivici.
ZAKLJUČAK: GRAĐANIMA TREBA DRŽAVA KOJA RADI, A NE DRŽAVA KOJOM SE PRIJETI
Najzanimljiviji dio Lagumdžijinog razgovora možda nije njegovo upozorenje Dodiku, nego najava istraživanja prema kojem građani Bosne i Hercegovine imaju više zajedničkih interesa nego što pokazuje politička scena.
Rezultate tog istraživanja tek treba detaljno analizirati, ali sama tema zaslužuje pažnju.
Jer možda najveći problem Bosne i Hercegovine nije to što njeni građani ne mogu živjeti zajedno.
Možda je problem to što se politički sukobi toliko dugo održavaju da su postali važniji od rješavanja svakodnevnih problema.
Građanima ne trebaju nove generacije političkih kriza.
Trebaju im funkcionalne institucije, pravna sigurnost i vlast koja odgovara za rezultate.
A političarima koji stalno govore o teritorijama, granicama i historijskim sukobima trebalo bi postaviti jednostavno pitanje:
Šta ste konkretno učinili da čovjek u ovoj zemlji danas živi bolje nego prije četiri godine?
To bi moralo postati važnije od svake političke prijetnje.
Šta vi mislite: jesu li stalne političke krize najveća prepreka napretku Bosne i Hercegovine ili su one samo posljedica mnogo dubljih problema?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pumpajj.com za nove analize.
Izvor: N1 BiH, intervju sa Zlatkom Lagumdžijom, 23.10.2026.
Napomena: Tekst predstavlja autorski politički komentar. Iznesene ocjene i zaključci predstavljaju mišljenje autora.
