Politička budućnost Republike Srpske ne bi trebala zavisiti od toga ko će formalno naslijediti Milorada Dodika, već od pitanja hoće li nakon dugog perioda njegove dominacije ostati institucije koje mogu raditi bez jednog političkog centra. To je glavna teza autora Stefana Surlića, vanrednog profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, u autorskom tekstu za BN TV portal.
Surlić ocjenjuje da je Dodikov ključni politički uspjeh bilo stvaranje uvjerenja kod dijela javnosti da su njegova lična politička pozicija i sudbina RS-a nerazdvojne. Istovremeno, prema njegovom stavu, upravo takvo poistovjećivanje lidera i institucija pokazuje slabost sistema, a ne njegovu snagu.
PITANJE NIJE SAMO KO DOLAZI POSLIJE
Autor smatra da je važnije pitanje šta bi moglo doći nakon Dodika. Da li će, kako navodi, vlast preći na institucije sposobne donositi odluke kroz redovne procedure ili će se postojeći model raspodijeliti među više ljudi čija politička moć zavisi od lojalnosti dugogodišnjem lideru SNSD-a?
U tom kontekstu Surlić opisuje mogući model podjele političkih uloga unutar vladajuće strukture: neko bi imao formalnu funkciju, neko stranačku organizaciju, a neko međunarodne kontakte. Kao aktere čije se uloge već naziru spominje Sinišu Karana, Savu Minića, Željku Cvijanović i Igora Dodika.
Njegova je procjena da takav raspored ne bi nužno značio stvarnu decentralizaciju vlasti. Naprotiv, mogao bi predstavljati nastavak personaliziranog modela, samo kroz više figura. Surlić taj proces naziva pokušajem da se lična vlast pretvori u trajniji sistem pravila i odnosa, odnosno da se institucionalizira „dodikizam“, a ne same institucije RS-a.
KAD PARTIJA PREUZME ULOGU INSTITUCIJA
Pod pojmom „dodikizam“ autor ne podrazumijeva samo nacionalnu retoriku ili odnos vlasti u Banjoj Luci prema Sarajevu. U prvi plan stavlja način upravljanja u kojem se, prema njegovoj analizi, vođa poistovjećuje s entitetom, stranka s institucijama, a politička lojalnost s patriotizmom.
Takav model, tvrdi Surlić, otvara prostor da se kritika vlasti predstavlja kao napad na RS, dok se odluke vladajuće politike tumače kao zaštita nacionalnog interesa. Posljedica je slabljenje samostalne uloge institucija, jer predsjednik, vlada, ministri i poslanici mogu ostati bez stvarnog političkog autoriteta ukoliko ključne odluke zavise od partijskog vrha.
Autor navodi i da personalizirane partije teško stvaraju jasne nasljednike. Samostalni političari, prema toj logici, mogu biti viđeni kao prijetnja, dok napreduju ljudi koji najdosljednije provode stav lidera. Zbog toga SNSD, po njegovoj ocjeni, može imati više kandidata za pojedine uloge, ali ne i osobu koja bez Dodikove podrške može preuzeti njegov ukupni autoritet.
Posebno izdvaja politički uspon Igora Dodika, ocjenjujući da on otvara pitanje granice između stranačke organizacije i porodičnog nasljeđivanja političkog utjecaja. Surlić naglašava da javne funkcije, stranačka infrastruktura i javni resursi ne bi smjeli biti tretirani kao dio porodičnog nasljedstva.
UPOZORENJE ZA PERIOD NAKON DODIKA
Surlić se poziva i na nalaze ODIHR-a iz završnog izvještaja o prijevremenim predsjedničkim izborima, u kojem su, prema njegovom tekstu, navedeni navodi o zloupotrebi javnih resursa, pritiscima na zaposlene u javnom sektoru, prednosti kandidata vlasti i neravnomjernoj zastupljenosti u javnom servisu. Podsjeća i da su izbori ponavljani na 136 biračkih mjesta u 17 izbornih jedinica zbog utvrđenih nepravilnosti, među kojima su navedeni falsificirani potpisi i glasanje bez važećih dokumenata.
Najveći rizik poslije Dodika, smatra autor, bio bi pokušaj njegovih nasljednika da bez istog autoriteta kopiraju politiku stalne krize i oštre retorike. Umjereniji akteri mogli bi biti optuženi za odstupanje od dosadašnje politike, dok bi radikalniji mogli otvoriti krize koje ne bi mogli kontrolisati.
Zaključuje da kritika Milorada Dodika ne mora značiti osporavanje RS-a. Naprotiv, Surlić smatra da bi stvarna zaštita političkog subjektiviteta RS-a značila odbranu njenih institucija od partijskog upravljanja, javnih preduzeća od stranačkog plijena i izbora od zloupotreba. Po njegovoj ocjeni, opozicija ne može graditi alternativu samo na protivljenju Dodiku, već na ponudi sistema u kojem promjena vlasti ne izaziva strah za opstanak samog entiteta.
BN TV portal – autorski tekst Stefana Surlića, vanrednog profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.
