SIRIJA IZMEĐU DVIJE VATRE: Iz Teherana i Izraela stižu prijetnje, ali Damask pokušava napraviti nešto što godinama nije mogao
Sirija se ponovo našla između interesa mnogo moćnijih igrača. Ovoga puta, međutim, postoji važna razlika: nova vlast u Damasku pokušava pokazati da Sirija više neće biti ničiji prolaz, ničije dvorište i ničija tabla za regionalno nadmudrivanje.
Posljednjih dana društvenim mrežama i regionalnim medijima širi se posebno ozbiljna tvrdnja: Iranskoj revolucionarnoj gardi pripisuje se prijetnja da bi, ukoliko sirijske snage napadnu Hezbollah u Libanu, Iran mogao odgovoriti napadima na čak 100 ciljeva u Siriji, uključujući Narodnu palaču u Damasku.
Tu tvrdnju nakon provjere nisam uspio potvrditi iz dovoljno pouzdanog primarnog izvora ili velike međunarodne agencije. Zato je ne bih objavio kao potvrđenu prijetnju IRGC-a. Iran jeste već pokazao da je spreman vojno djelovati na sirijskom teritoriju: Reuters je u julu izvijestio o iranskom napadu u istočnoj Siriji, koji je Teheran predstavio kao napad na američki komandni centar.
Ali mnogo zanimljiviji od jedne nepotvrđene prijetnje jeste ono što se stvarno događa oko Sirije.
IRAN JE IZGUBIO ONO ŠTO JE GODINAMA GRADIO
Da biste razumjeli današnju nervozu Teherana, morate pogledati kartu.
Za Iran Sirija godinama nije bila samo prijateljska država.
Bila je most.
Preko Iraka i Sirije Teheran je imao stratešku vezu prema Libanu i Hezbollahu, odnosno prostor kroz koji je mogao širiti vojni i politički utjecaj sve do Mediterana.
Pad Bashara al-Assada krajem 2024. potpuno je promijenio tu računicu.
Nova vlast Ahmeda al-Sharaae pokušava obnoviti odnose s arapskim državama, Zapadom i drugim regionalnim akterima, dok istovremeno pokušava ograničiti djelovanje stranih i nedržavnih oružanih struktura.
Zanimljivo je da čak ni prema Hezbollahu Damask zasad ne bira otvoreni rat.
Al-Sharaa je javno odbacio mogućnost slanja sirijske vojske u Liban i rekao da želi da libanska država i njena vojska imaju monopol nad oružjem. Istovremeno je ostavio otvorena vrata razgovorima s Hezbollahom.
To je vrlo pragmatična politika:
Ne želimo Hezbollahovu vojsku u našem dvorištu, ali ne želimo ni novi rat zbog Hezbollaha.
ALI NI IZRAELU JAKA SIRIJA NE MORA ODGOVARATI
Tu priča postaje posebno zanimljiva.
Jer ako Iran ima razlog biti nezadovoljan gubitkom utjecaja u Siriji, to automatski ne znači da je Izrael oduševljen svime što nova Sirija radi.
Nakon pada Assadovog režima izraelske snage ušle su dublje na sirijski teritorij, a Izrael je izveo brojne napade na vojne kapacitete u zemlji. Reuters navodi da je Izrael zauzeo i strateške položaje nakon Assadovog pada.
Iz perspektive izraelske sigurnosti postoji vrlo jednostavna računica.
Slaba Sirija bez ozbiljne vojske predstavlja jednu vrstu susjeda.
Centralizirana Sirija koja ponovo gradi institucije, vojsku, međunarodna partnerstva i kontrolu teritorije predstavlja nešto sasvim drugo.
Ali ovdje treba paziti da analiza ne ode predaleko.
Nisam našao dovoljno pouzdanu potvrdu za konkretnu tvrdnju iz dostavljenog teksta da je aktuelni izraelski ministar upravo sada zaprijetio da će Siriju pretvoriti u „drugu Gazu“. Zato ni to ne bih stavljao kao potvrđenu činjenicu bez originalne izjave.
Ono što jeste potvrđeno mnogo je važnije.
Saznaj više..
DAMASK RADI NEŠTO ŠTO JE DONEDAVNO IZGLEDALO NEMOGUĆE
Sirija i Izrael već razgovaraju o sigurnosnom sporazumu.
To nije nagađanje.
Sam predsjednik Ahmed al-Sharaa potvrdio je krajem jula da Sirija radi na postizanju sigurnosnog dogovora s Izraelom uz posredovanje više država. Rekao je da bi uspješan sporazum mogao otvoriti put širem miru, ali da Damask pritom ne odustaje od zahtjeva prema Golanskoj visoravni.
Al-Sharaa je pritom vrlo jasno rekao:
Sirija želi izbjeći konfrontaciju.
To možda najbolje objašnjava cijelu strategiju nove vlasti.
Ne udariti glavom ni na Iran ni na Izrael.
Ne postati američka ispostava.
Ne vratiti se pod iranski kišobran.
Ne započeti rat zbog Libana.
Kupiti vrijeme.
Obnoviti državu.
NAJVEĆA REVOLUCIJA MOŽDA NIJE VOJNA
Sirija je više od desetljeća bila prostor na kojem su svoje račune namirivali gotovo svi.
Iran.
Hezbollah.
Rusija.
Turska.
Izrael.
SAD.
Različite milicije.
Svako je imao svoj komad interesa.
Zato bi možda najveća promjena bila nešto što na prvi pogled uopće ne zvuči spektakularno:
da Damask ponovo odlučuje šta se događa u Siriji.
Postoje znakovi da nova vlast upravo tome teži.
Čak je i odnos s Rusijom počeo mijenjati oblik. Prema nedavnom sporazumu Moskve i Damaska, Sirija vraća kontrolu nad civilnim dijelovima ključnih objekata u Tartusu i Hmeimimu, dok se rusko vojno prisustvo redefinira kroz zajedničke centre za obuku.
To ne znači da je Sirija preko noći postala potpuno suverena i stabilna država.
Daleko od toga.
Zemlja je razorena ratom, postoje unutrašnje podjele, strani interesi nisu nestali, a izgradnja funkcionalnih institucija i vojske trajat će godinama.
Ali smjer jeste zanimljiv.
IRAN I IZRAEL ŽELE RAZLIČITE STVARI – ALI SIRIJA NE ŽELI BITI SREDSTVO NI JEDNOG
Tu se krije možda najvažniji dio cijele priče.
Iran i Izrael nisu saveznici. Naprotiv.
Njihovi interesi i projekti u regiji međusobno su neprijateljski.
Ali Siriji mogu stvarati problem oba.
Iran ako pokušava obnoviti nekadašnji koridor i utjecaj preko sirijske teritorije.
Izrael ako smatra da zbog vlastite sigurnosti ima pravo vojno djelovati unutar Sirije kad god procijeni da je potrebno.
Nova sirijska vlast pokušava reći i jednima i drugima:
Ovo je naša država.
Hoće li imati dovoljno snage da tu rečenicu pretvori u stvarnost?
To je mnogo teže pitanje.
Jer suverenitet nije govor predsjednika.
Suverenitet je kada kontrolišeš granicu.
Kada kontrolišeš oružje.
Kada kontrolišeš vlastito nebo.
Kada strana vojska ne može ući kad poželi.
I kada strana sila ne može preko tvoje zemlje snabdijevati svoju privatnu vojsku u susjednoj državi.
Sirija još nije tamo.
Ali izgleda da pokušava krenuti tim putem.
A „KARAVANA IDE DALJE“? TU BIH BIO OPREZNIJI
Originalni tekst završava gotovo pobjednički – Izrael će navodno morati potpisati sigurnosni sporazum, Hezbollah je spreman razgovarati, a „karavana ide dalje“.
To zvuči dobro, ali geopolitika rijetko ide tako pravolinijski.
Pregovori s Izraelom mogu propasti.
Iran može pokušati obnoviti utjecaj.
Hezbollah može razgovarati danas, a sutra promijeniti računicu.
Unutar same Sirije postoje ozbiljni problemi.
Zato ne bih još proglašavao pobjednika.
Ali jednu stvar vrijedi primijetiti.
Prije nekoliko godina gotovo svi su razgovarali o Siriji, a veliki igrači odlučivali su preko Sirije.
Nova vlast sada pokušava izboriti poziciju u kojoj će se ponovo razgovarati sa Sirijom.
Ako u tome uspije, to bi za zemlju razorenu dugogodišnjim ratom moglo biti važnije od bilo koje pobjedničke izjave iz Teherana, Tel Aviva ili Washingtona.
Jer poslije svega što su Sirijci prošli, možda je najveća pobjeda upravo ona najjednostavnija:
da njihova zemlja konačno prestane biti hodnik kojim drugi ulaze da rješavaju svoje račune.
Napomena: Tvrdnje o „100 ciljeva i Narodnoj palači“ te konkretna formulacija o pretvaranju Sirije u „drugu Gazu“ nisu potvrđene u pouzdanim izvorima koje sam pronašao i zato ih ne treba predstavljati kao utvrđene činjenice.
