Amerika duguje 40 biliona dolara: Nije problem što SAD duguju, nego što dug više ne izgleda kao privremena rupa
Amerika je prešla granicu od koje bi se svaka normalna država ozbiljno zamislila.
Američki federalni dug premašio je 40 biliona dolara. Ne 40 milijardi. Ne 40 milijardi više ili manje. Četrdeset hiljada milijardi dolara.
I tu dolazimo do pitanja koje je mnogo važnije od same cifre: koliko dugo ovakav sistem može trajati?
Jer Amerika nije propala zato što je dužna 40 biliona dolara. Upravo suprotno. SAD i dalje imaju najveću svjetsku ekonomiju, dolar je ključna svjetska valuta, a američke državne obveznice ostaju među najvažnijim finansijskim instrumentima na planeti. Zato priča o skorom američkom bankrotu nema ozbiljno uporište.
Ali to ne znači da razloga za zabrinutost nema.
Ima ih itekako.
Dug je postao mašina koja sama proizvodi nove troškove
Najveći problem više nije samo koliko Washington duguje, nego koliko mora plaćati da bi taj dug održavao.
CBO procjenjuje da će neto izdaci za kamate ove godine biti oko bilion dolara, a da bi do 2036. mogli narasti na oko 2,1 bilion dolara godišnje.
Drugim riječima, Amerika sve više novca mora izdvajati zato što je ranije pozajmila novac.
To je trenutak kada dug prestaje biti samo politička statistika i počinje direktno pritiskati državni budžet.
A kada kamate rastu, država ima nekoliko mogućnosti: smanjiti potrošnju, povećati prihode, brže rasti ili se dodatno zadužiti.
Ako izabere ovo posljednje, problem se samo pomjera naprijed.
I nije Trump jedini krivac
Ovdje treba biti pošten.
Pokušaj da se svih 40 biliona dolara predstavi kao Trumpov dug bio bi politička propaganda, a ne ozbiljna analiza.
Američki dug godinama raste pod republikanskim i demokratskim administracijama. Reuters navodi da je dug od januara 2017. više nego udvostručen, dok je otprilike trećina tog povećanja nastala tokom pandemijskog perioda masivnog zaduživanja.
Trump snosi dio odgovornosti. Biden također. Ali problem je mnogo stariji od njih dvojice.
Amerika je desetljećima napravila politički sistem u kojem je mnogo lakše obećati novu potrošnju ili porezne olakšice nego građanima reći da će za stabilizaciju javnih finansija neko morati platiti cijenu.
A sada račun dolazi na naplatu.
Najopasnija brojka možda nije 40 biliona
CBO već upozorava da će federalni dug koji drži javnost, mjeren prema veličini američke ekonomije, porasti na oko 120 posto BDP-a do 2036. godine.
To je mnogo važnije od naslovne cifre od 40 biliona.
Jer država može imati ogroman dug i još uvijek funkcionisati ako ekonomija raste, investitori vjeruju njenim institucijama i trošak zaduživanja ostaje pod kontrolom.
Ali ako dug raste brže od ekonomije, a kamate istovremeno rastu, prostor za reakciju postaje sve manji.
I upravo se tu krije problem.
Američke dugoročne obveznice već su pod pritiskom. Prinos na 30-godišnje obveznice sredinom augusta dostigao je nivo koji nije viđen još od 2001. godine.
To znači da investitori i dalje kupuju američki dug, ali žele veću cijenu za rizik i dugoročnu neizvjesnost.
A šta ako Amerika zaista zapne?
Tu dolazimo do dijela priče koji bi morao zabrinuti cijeli svijet.
Ako mala država ima problem s dugom, posljedice uglavnom prvo osjete njeni građani i kreditori.
Ako ozbiljan problem ima Amerika, situacija je potpuno drugačija.
Dolar je temelj ogromnog dijela međunarodne trgovine i finansija. Američke obveznice nalaze se u portfeljima država, banaka, fondova i investitora širom svijeta.
Zato eventualna ozbiljna američka dužnička kriza ne bi bila samo američki problem.
Mogla bi značiti skuplje kredite, veće turbulencije na finansijskim tržištima, pritisak na valute i kapital, probleme za države koje drže velike količine američke imovine i snažan udar na svjetsku ekonomiju.
Upravo zato je upozorenje o mogućim globalnim posljedicama opravdano.
Ali riječ „katastrofa“ ipak treba koristiti oprezno.
Niko danas ne može ozbiljno tvrditi da će SAD zbog 40 biliona dolara duga sigurno izazvati globalni finansijski kolaps.
To je mogući scenarij, a ne činjenica.
Amerika još uvijek ima ono što druge države nemaju
I tu se često zaboravlja ključna stvar.
SAD nisu Grčka iz 2010. godine.
Amerika ima ogromnu ekonomiju, vlastitu valutu kojom se trguje širom svijeta, duboko i likvidno tržište državnih obveznica i izuzetno snažan finansijski sistem.
Zbog toga se pitanje ne postavlja ovako:
„Hoće li Amerika sutra bankrotirati?“
Pravo pitanje glasi:
„Koliko dugo Amerika može nastaviti povećavati dug brže od ekonomije prije nego što tržište počne tražiti ozbiljno veću cijenu za taj dug?“
To je mnogo neugodnije pitanje.
Jer ako odgovor bude „još dugo“, Washington će nastaviti kupovati vrijeme.
Ali ako odgovor jednog dana postane „više ne“, tada 40 biliona dolara neće biti samo velika brojka u američkim statistikama.
Tada bi mogla postati problem cijelog svijeta.
I upravo zato ovu vijest ne treba ni ismijavati kao američki „bankrot“, ni pretvarati u najavu sutrašnje katastrofe. Treba je shvatiti kao ozbiljno upozorenje: najveća svjetska ekonomija ulazi u period u kojem će joj održavanje starog duga koštati sve više novog novca. A račun, prije ili kasnije, uvijek neko mora platiti.
Izvor: Dnevnik.hr
