AUTORSKI KOMENTAR |
U politici postoji jedna opasna zabluda: da se novcem, uticajem i poznanstvima može riješiti gotovo svako pitanje. Međutim, kada se razgovara o budućnosti jedne države, naročito države s teškom ratnom prošlošću, takvo razmišljanje otvara mnogo ozbiljnija pitanja od toga ko je kome platio lobističke usluge.
Novi izvještaji američkih medija o angažmanu političkih savjetnika povezanih s Donaldom Trumpom za interese Republike Srpske ponovo su otvorili raspravu o Miloradu Dodiku, američkim sankcijama i političkom uticaju koji se pokušava ostvariti u Washingtonu.
Američki analitičar Kurt Bassuener i stručnjak za političku komunikaciju Krešimir Macan govorili su za N1 o mogućim posljedicama tih aktivnosti, ali i o pitanju koje bi građanima Bosne i Hercegovine moralo biti posebno važno: koliko se javnog novca izdvaja za političko lobiranje i šta se tim novcem pokušava postići?
LOBIRANJE JE LEGALNO, ALI JAVNI NOVAC TRAŽI JAVNE ODGOVORE
Lobiranje je u Sjedinjenim Američkim Državama legalna i uobičajena aktivnost, pod uslovom da se provodi u skladu s propisima, uključujući obaveze registracije i prijavljivanja određenih aktivnosti.
Zato samo angažovanje američkih lobista nije dokaz nezakonitog postupanja.
Ali legalnost jednog ugovora nije jedino pitanje koje građani imaju pravo postaviti.
Ako se lobističke aktivnosti finansiraju javnim sredstvima, onda javnost mora znati koliko su koštale, kome je novac isplaćen i koji su ciljevi dogovoreni.
Krešimir Macan upravo je na to skrenuo pažnju, naglašavajući važnost kontrole budžetskog novca.
To je pitanje koje prevazilazi stranačke i nacionalne podjele.
Novac iz javnog budžeta nije privatna imovina političara. Njegovo trošenje mora biti transparentno, bez obzira na to ko upravlja institucijama.
POLITIČKI UTICAJ NIJE ISTO ŠTO I PRAVO NA ODLUČIVANJE
Izvještaji o kontaktima ljudi bliskih Trumpovoj administraciji s predstavnicima Republike Srpske izazvali su pažnju američke javnosti.
Prema medijskim navodima, politički savjetnici Chris LaCivita i James Blair bili su angažovani na poslovima povezanim s političkim aktivnostima u Republici Srpskoj.
Trump je nakon objavljivanja tih informacija komentarisao mogućnost sukoba interesa, što pokazuje da su političke veze i poslovni angažmani postali predmet rasprave i u samom Washingtonu.
Međutim, iz postojanja takvih kontakata ne može se automatski zaključiti da je američka politika prema Bosni i Hercegovini promijenjena ili da će biti promijenjena.
Upravo tu se nalazi važna razlika između pristupa političkim centrima moći i stvarne sposobnosti da se utiče na državne odluke.
Lobisti mogu otvoriti vrata, organizovati sastanke i predstaviti određene političke zahtjeve.
Ali odluke o sankcijama, međunarodnim odnosima i sigurnosnoj politici donose nadležne američke institucije.
Najavljeni pritisci iz Kongresa zbog toga ne znače da će sankcije Miloradu Dodiku automatski biti vraćene.
BASSUENEROVO UPOZORENJE O PODJELI BiH
Posebno ozbiljan dio rasprave odnosi se na političke ideje o nezavisnosti Republike Srpske i mogućoj podjeli Bosne i Hercegovine.
Kurt Bassuener upozorio je da bi takav razvoj događaja mogao dovesti do nasilja.
Njegova procjena nije dokaz da bi svaki pokušaj promjene političkog uređenja nužno izazvao oružani sukob. Ali upozorenje zaslužuje pažnju zbog historijskog iskustva Bosne i Hercegovine i složenih odnosa unutar njenog društva.
Republika Srpska je entitet unutar međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, a Dejtonski mirovni sporazum uspostavio je ustavni okvir na kojem počiva poslijeratno uređenje države.
Zato pitanja teritorije, državne imovine i ustavnih nadležnosti nisu samo teme političkih govora.
Ona imaju pravne, institucionalne i sigurnosne posljedice.
Zagovornici većih entitetskih ovlaštenja svoja nastojanja često predstavljaju kao zaštitu autonomije Republike Srpske.
Njihovi kritičari upozoravaju da bi jednostrani koraci prema nezavisnosti bili suprotni postojećem ustavnom poretku i mogli izazvati ozbiljnu destabilizaciju.
Zbog toga je neophodno razlikovati legitimnu političku raspravu o ustavnom uređenju od jednostranih postupaka kojima bi se pokušale mijenjati državne granice.
MIR NIJE SAMO ODSUSTVO RATA
Možda je najvažnije pitanje cijele ove rasprave upravo ono koje se najrjeđe postavlja.
Šta zapravo znači mir?
Je li mir samo stanje u kojem se ne puca ili podrazumijeva i sigurnost građana, poštovanje institucija, međusobno povjerenje i mogućnost da ljudi žive bez stalnog straha od novih sukoba?
Bosna i Hercegovina ima iskustvo koje pokazuje koliko su posljedice rata dugotrajne.
Zbog toga političke ideje koje se tiču njenog teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka zahtijevaju posebnu odgovornost.
To ne znači da je svaki razgovor o reformama nedopušten.
Naprotiv, demokratska društva moraju imati prostor za različite političke prijedloge.
Ali takvi prijedlozi moraju se razmatrati kroz zakonite procedure, uz poštovanje prava svih građana i konstitutivnih naroda.
Nijedna politička ambicija ne može biti važnija od zaštite ljudskih života.
ZAKLJUČAK: NOVAC MOŽE KUPITI PRISTUP, ALI NE MOŽE ZAMIJENITI POVJERENJE
Postoji velika razlika između političkog uspjeha i stvarnog napretka jednog društva.
Političar može ostvariti važan sastanak, angažovati uticajne savjetnike ili postići povoljniju međunarodnu poziciju.
Ali time nisu automatski riješeni problemi građana.
Nisu otvorena nova radna mjesta, nisu povećane plate niti je ojačano povjerenje među ljudima.
I upravo zato raspravu o Dodikovom lobiranju ne bi trebalo svesti samo na pitanje hoće li Washington vratiti sankcije.
Mnogo važnije jeste da građani znaju šta je plaćeno javnim novcem, šta je zaista postignuto i kakve posljedice politički ciljevi mogu imati po budućnost zemlje.
Američka administracija može promijeniti svoju politiku. Kongres može zahtijevati dodatna objašnjenja, a međunarodni odnosi mogu se razvijati u različitim pravcima.
Međutim, nijedna odluka donesena u Washingtonu ne može sama izgraditi povjerenje među ljudima u Bosni i Hercegovini.
Za to su potrebni odgovorne institucije, vladavina prava, politički dijalog i spremnost da se zajednička budućnost ne posmatra isključivo kroz interese pojedinih političkih lidera.
Jer novcem se može platiti politički savjetnik.
Može se platiti pristup važnim sastancima.
Ali trajni mir i povjerenje građana ne nastaju potpisivanjem lobističkog ugovora.
Oni se grade postupcima za koje političari moraju preuzeti odgovornost.
PITANJE ZA VAS
Treba li javnost imati potpuni uvid u ugovore o lobiranju koji se plaćaju iz budžeta Republike Srpske i drugih institucija u BiH?
Mogu li međunarodni politički dogovori doprinijeti stabilnosti Bosne i Hercegovine ili se ključna pitanja njene budućnosti moraju rješavati prvenstveno kroz domaće institucije?
I šta je važnije za dugoročnu sigurnost građana: podrška velikih sila ili međusobno povjerenje unutar same države?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pumpajj.com za nove vijesti, analize i komentare.
Izvor: N1 BiH, Reuters, The New York Times, Financial Times.
Napomena: Tekst je autorski komentar zasnovan na javno dostupnim izvještajima. Političke procjene jasno su odvojene od potvrđenih činjenica. Tekst je izrađen uz pomoć AI, uz uredničku obradu i provjeru prije objave.
