ISTINA KOJA NIJE UBIJENA
Najvažnija poruka generalnog sekretara jeste da namjera da bosanski muslimani iz Srebrenice budu uništeni nije uspjela. To je rečenica koja nosi težinu cijele jedne historije.
Genocid je imao cilj da izbriše ljude, porodice, tragove, imena i sjećanje. Ali nije uspio izbrisati istinu. Nije uspio izbrisati majke koje su godinama tražile kosti svoje djece. Nije uspio izbrisati preživjele koji su govorili i onda kada su ih pokušavali ušutkati. Nije uspio izbrisati presude međunarodnih sudova.
Upravo zato Srebrenica danas nije samo mjesto tuge. Ona je i mjesto svjetske opomene.
Guterres je podsjetio da su međunarodni sudovi utvrdili da zločini počinjeni u Srebrenici predstavljaju genocid, te naglasio da je krivična odgovornost individualna i da se ne može pripisivati cijeloj etničkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj grupi. To je važna poruka, posebno zbog onih koji godinama pokušavaju predstaviti sjećanje na Srebrenicu kao napad na jedan narod.
NE NAROD, NEGO ZLOČINCI
Rezolucija o Srebrenici, koju je Generalna skupština UN-a usvojila 23. maja 2024. godine, proglasila je 11. juli Međunarodnim danom sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici.
Reuters je tada objavio da rezolucija komemorira ubistvo oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, osuđuje negiranje genocida i poziva na pravdu, dok su je Srbija i predstavnici bosanskih Srba kritikovali tvrdeći da stigmatizira srpski narod.
Međutim, Guterresova poruka jasno ruši tu manipulaciju: odgovornost je individualna. Ne govori se o krivici naroda, nego o zločincima, komandama, politikama, presudama i činjenicama.
To je ono što negatori najčešće preskaču. Kada se kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, ne optužuje se cijeli narod. Ali kada se genocid negira, vrijeđaju se sve žrtve i sve porodice koje su ostale bez svojih najmilijih.
Zato negiranje nije “drugo mišljenje”. Nije ni sloboda govora. To je pokušaj da se žrtvama drugi put uzme dostojanstvo.
MAJKE SREBRENICE KAO ČUVARI ISTINE
Guterres je posebno spomenuo preživjele i porodice žrtava, uključujući Majke Srebrenice, čija je hrabrost, kako je poručio, sačuvala ovu istinu pred svijetom.
To je možda najpošteniji dio poruke.
Jer da nije bilo majki, preživjelih, istražitelja, forenzičara, novinara, svjedoka i ljudi koji nisu pristali da se šuti, mnogi bi danas mnogo lakše brisali Srebrenicu iz historije. Majke Srebrenice nisu imale vojsku, moć, novac ni propagandne mašine. Imale su bol, istinu i upornost.
I pobijedile su šutnju.
Njihova borba nije bila samo za mezare u Potočarima. Bila je to borba da svijet ne okrene glavu. Da se kosti pronađu. Da se imena upišu. Da se presude izreknu. Da se zna ko su žrtve, a ko izvršioci.
Zato rečenica da namjera uništenja nije uspjela nije samo diplomatska poruka. To je priznanje borbe ljudi koji su sačuvali istinu kada su mnogi željeli umoriti i žrtve i sjećanje.
NEGIRANJE KAO POSLJEDNJA FAZA ZLOČINA
Ujedinjene nacije su objavile i dokumentarni film “Čuvari sjećanja Srebrenice”, koji prati priče troje preživjelih genocida koji danas rade u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima. UN-ova stranica povodom ovog dana naglašava značaj očuvanja činjenica i istine, posebno u društvima koja se i dalje suočavaju s negiranjem i revizionizmom.
To je posebno važno danas, jer negiranje genocida ne dolazi samo kroz otvorenu rečenicu “nije se desilo”. Nekada dolazi kroz umanjivanje broja žrtava. Nekada kroz slavljenje osuđenih ratnih zločinaca. Nekada kroz priču da “svi imaju svoju istinu”. Nekada kroz šutnju.
Ali istina o Srebrenici nije stvar ukusa. Ona je potvrđena presudama, masovnim grobnicama, DNK analizama, svjedočenjima i dokumentima.
Zato je sjećanje na Srebrenicu obaveza, a ne protokol. To nije samo jedan datum u kalendaru. To je test da li civilizacija išta uči iz vlastitih poraza.
“NIKAD VIŠE” MORA BITI STVARNOST
Guterres je poručio da sjećanje na Srebrenicu znači i suočavanje s govorom mržnje i diskriminacijom, te obnovu odlučnosti da “nikad više” postane stvarnost za sve.
To je najteži dio. Jer “nikad više” se lako izgovara na komemoracijama, ali teško brani u stvarnom životu. Brani se u školama, medijima, parlamentima, sudovima, porodicama i svakodnevnom govoru. Brani se onda kada neko veliča zločinca. Brani se onda kada se žrtva ismijava. Brani se onda kada se djecu uči lažima.
Srebrenica nije samo bosanska rana. Ona je svjetska lekcija. A svijet je tu lekciju preskupo platio.
Na kraju, poruka generalnog sekretara UN-a vraća nas na ono najvažnije: zločinci su pokušali uništiti jedan narod u Srebrenici, ali nisu uspjeli uništiti istinu. Nisu uspjeli uništiti sjećanje. Nisu uspjeli zaustaviti majke. Nisu uspjeli sakriti mezare.
Srebrenica danas govori i kada političari šute.
A oni koji negiraju genocid ne ratuju samo protiv prošlosti. Oni ratuju protiv budućnosti u kojoj bi se djeca trebala učiti istini, a ne mržnji.
Izvori: Ujedinjene nacije, UN Press, Reuters, AP.
