ČITAM KOMENTARE I PITAM SE: JESMO LI IŠTA NAUČILI?
Nakon stotina pročitanih komentara ljudi iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske čovjek se ponekad zapita jesmo li nakon svega što se dogodilo na ovim prostorima išta naučili.
Prošle su decenije. Promijenile su se države, zastave, političari i generacije. Ljudi danas putuju jedni kod drugih, rade zajedno u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i Švicarskoj, slušaju istu muziku, gledaju iste serije, navijaju za iste klubove i razumiju se bez prevodioca.
A onda otvorite komentare.
Kao da je rat završio jučer.
MRŽNJA SE PRENOSI LJUDIMA KOJI RAT NISU NI VIDJELI
Najviše zabrinjava što među ljudima koji vrijeđaju druge narode više nisu samo oni koji nose vlastite ratne traume.
Danas imate dvadesetogodišnjake koji 1990-ih nisu bili ni rođeni, a govore o Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima s mržnjom kao da su lično prošli rovove.
Od koga su to naučili?
Dijete se ne rodi mrzeći komšiju zbog imena.
Neko ga tome nauči.
Porodica, politika, društvene mreže, selektivno ispričana historija, mediji ili društvo u kojem se vlastiti zločin umanjuje, a tuđi povećava.
I tako dobijemo generaciju koja nije naslijedila ruševine rata, ali jeste njegove svađe.
To je možda najveći poraz svih nas.
U NJEMAČKOJ MOŽEMO ZAJEDNO, A KOD KUĆE SE PREBROJAVAMO
Postoji još jedan balkanski apsurd.
Bošnjak, Srbin i Hrvat odu u Njemačku i rade osam sati za istim stolom.
Pomažu jedan drugome.
Posuđuju alat.
Piju kafu.
Ako nekome stane automobil, drugi će ga odvesti kući.
Nitko ne pita koje mu je nacionalnosti automehaničar prije nego što mu ostavi automobil.
Ali čim se vratimo politici, ponovo počinje brojanje krvnih zrnaca.
Ko je čiji.
Ko je prvi počeo.
Ko je kome više uradio.
Čiji je grad.
Čija je zastava.
Čija je žrtva važnija.
Kao da nam je potrebno stalno dokazivati da smo različitiji nego što zaista jesmo.
RAT NIJE FACEBOOK KOMENTAR
Najopasniji su oni kojima je rat postao navijačka utakmica.
“Lako ćemo mi njih.”
“Neka opet pokušaju.”
“Ovaj put ćemo završiti posao.”
Takve rečenice lako se pišu iz toplog stana s telefonom u ruci.
Ali rat nije komentar na Facebooku.
Rat je kada majka ne zna gdje joj je dijete.
Rat je kada čovjek u nekoliko minuta izgubi kuću koju je gradio trideset godina.
Rat su izbjegličke kolone, amputacije, masovne grobnice, nestali ljudi i porodice koje desetljećima poslije traže njihove kosti.
I tu nema pobjednika kakve ljudi zamišljaju dok se svađaju po internetu.
Ako smo išta morali naučiti iz devedesetih, onda je to koliko brzo riječi mogu postati nešto mnogo gore.
Zato ne bih rekao da je novo “klanje” neizbježno. Nije.
Komentari na internetu nisu cijelo društvo. Najagresivniji ljudi često su upravo najglasniji, dok milioni normalnih ljudi žive, rade i sarađuju bez potrebe da svakodnevno objavljuju koliko ne mrze susjeda.
Ali bilo bi jednako pogrešno praviti se da govor mržnje nije opasan.
Jeste.
Posebno kada ga političari hrane jer im podijeljeni narodi lakše daju glasove.
I zato, umjesto rečenice: “Nadam se da ću umrijeti prije sljedećeg rata”, radije bih rekao nešto drugo:
Nadam se da ćemo dovoljno dugo živjeti da dočekamo generaciju kojoj će biti smiješno što smo se toliko mrzili zbog imena, vjere i zastave.
Na Balkanu smo već jednom platili previsoku cijenu da bismo ponovo učili istu lekciju.
Ne moramo voljeti iste političare.
Ne moramo imati isti pogled na historiju.
Ne moramo navijati za istu reprezentaciju niti slaviti iste praznike.
Ali možemo prihvatiti jednu sasvim jednostavnu stvar:
Nijedno dijete u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Banjoj Luci, Mostaru, Vukovaru ili bilo kojem drugom gradu ne duguje mrtvima novi rat.
Duguje im samo da ne ponovi ono što ih je odvelo u grob.
