
Tatjana Milanović, programska direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja, za N1 je otvoreno govorila o odrastanju u porodici i sredini u kojoj joj je nacionalistički pogled na ratnu prošlost bio praktično unaprijed pripremljen.
Njena majka radila je u četničkom klubu u Brčkom, dok je otac, prema njenim riječima, bio pripadnik paravojnih jedinica povezanih sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Ipak, Tatjana je odlučila izaći iz kruga mitova, straha i podjela u kojem je odrasla.
„Imala sam spremnu budućnost u tom narativu“
Milanović je rođena 1994. godine i nema lična sjećanja na rat, ali je odrastala okružena njegovim posljedicama i pričama koje su oblikovale njenu zajednicu.
„Moja mama je do 2000. i neke radila u četničkom klubu u Brčkom, koji je tada postojao. Otac mi je bio u ovim paravojnim jedinicama kod Arkana“, ispričala je.
Kaže da je mogla ostati u toj sredini, prihvatiti dominantni narativ i kasnije ga prenijeti svojoj djeci. Takav život bio bi jednostavniji jer ne bi morala preispitivati vlastitu porodicu i zajednicu.
Prekretnica je nastupila kada je upoznala ljude drugačijih identiteta, posjetila Srebrenicu i počela samostalno čitati i istraživati.
„Nećeš ti meni reći kako treba da razmišljam, nego ću da odem, vidim, pročitam i naučim, pa da sama napravim svoje mišljenje“, objasnila je.
„Izabrala sam slobodu“
Još kao tinejdžerka učestvovala je u dokumentarnom filmu u kojem je jasno kazala:
„Ratko Mladić nije moj general, nikad to neće biti.“
Za nju taj stav nije bio samo političko pitanje nego izbor između slobode i života unutar zatvorenog identiteta u kojem se drugi narodi predstavljaju kao stalna prijetnja.
Milanović smatra da čovjek može njegovati vlastitu etničku, kulturnu i vjersku pripadnost, a da se istovremeno ne boji Bošnjaka, Hrvata ili bilo koga drugog.
Zbog vlastitog iskustva teško prihvata objašnjenje da mladi koji danas nose transparente Ratka Mladića i veličaju osuđene ratne zločince „ne znaju šta rade“.
„Znaju dovoljno i znaju da imaju neki interes da ostanu u jednoj ili drugoj grupi“, poručila je.
Prošlost se ne smije pretvoriti u nasljedstvo
Milanović kaže da su članovi njene porodice iz devedesetih izašli s teškim traumama i bez stvarnog ekonomskog napretka. Upravo zbog toga ne želi da se taj period ponovi.
Prema njenim riječima, društvo ima moralnu odgovornost da razvija empatiju i kritičko mišljenje te da prizna zločine počinjene u ime vlastite etničke grupe, umjesto da ih pretvara u kolektivni ponos.
Profesor Adis Maksić ocijenio je da Tatjanin primjer pokazuje kako pojedinac može napustiti dominantni nacionalistički narativ, ali je upozorio da je takav put težak.
Problem vidi u obrazovanju, političkim porukama, medijima i kulturi koja desetljećima proizvodi iste obrasce. Kako je zaključio, mostovi među ljudima grade se godinama, dok ih nekoliko rečenica političara može srušiti za veoma kratko vrijeme.
Izvor: Više na N1



