Objava studenata Poljoprivrednog fakulteta u blokadi o rušenju bespravno izgrađenih objekata Srba na Kosovu otvorila je burnu raspravu u Srbiji.
„Ako nam postane svejedno kad bager satre nečiji dom zato što ‘tako mora’, hoće li nam biti svejedno kada kašika bagera pokuca i na naša vrata, isto tako bez presude? Pitanje je ljudskosti“, poručili su studenti.
Njihova poruka u osnovi postavlja legitimno pitanje: smije li bilo čiji dom biti srušen bez jasne odluke, prava na žalbu i zakonitog postupka?
Međutim, profesor Univerziteta u Beogradu Ivan Videnović odgovorio je da se ljudskost ne može uključivati samo kada su ugroženi pripadnici vlastitog naroda, dok se zločini nad drugima prešućuju ili opravdavaju.
„Kada smo prestali prepoznavati zverstvo?“
Videnović je svoju reakciju započeo ocjenom da je Srbija još 2012. godine predata političkom sistemu koji je društvo uvukao u logiku u kojoj se nasilje više ne prepoznaje kada je usmjereno prema Albancima.
„Godine 2012. smo zemlju predali zverima. One su od nje napravile zverinjak, uvukle nas u njihovu zversku logiku, u kojoj više uopšte nismo u stanju da identifikujemo zverstvo i da ga izolujemo od ljudskosti“, poručio je.
Zatim je postavio niz pitanja o događajima koje smatra dokazima institucionalnog poricanja ili relativiziranja zločina.
Posebno je ukazao na nedavno hapšenje muškarca s Kosova u Kraljevu, osumnjičenog za špijunažu. Srpske vlasti navode da je uhapšen zbog sumnje da je prikupljao i prosljeđivao povjerljive podatke. Kosovske institucije i pojedini mediji, međutim, tvrde da je riječ o čovjeku koji je pomogao u pronalasku lokacije za koju se sumnja da krije posmrtne ostatke albanskih civila. Te dvije verzije slučaja zasad nisu nezavisno i sudski razjašnjene.
Videnović je iz toga izveo težak zaključak: da država šalje poruku kako nije problem ubijanje Albanaca, nego pomaganje u otkrivanju zločina.
To je njegova politička interpretacija, a ne pravosnažno utvrđena činjenica. Ali pitanje koje postavlja nije bez osnova: zašto Srbija decenijama nije utvrdila punu odgovornost za sistematsko prebacivanje i skrivanje tijela ubijenih kosovskih Albanaca?
Batajnica i 744 tijela koja se ne mogu izbrisati
Najpotresniji dio Videnovićevog odgovora odnosi se na Batajnicu, predgrađe Beograda u kojem su 2001. godine otkrivene masovne grobnice.
U njima su pronađeni posmrtni ostaci 744 kosovska Albanca, među kojima su bili muškarci, žene i djeca ubijeni tokom rata na Kosovu. Tijela su s Kosova prebacivana u Srbiju kako bi se sakrili tragovi zločina.
„Kapiramo li da su bageri srpskog integralizma, baš ovakvi na koje se žale studenti, u Batajnici pored Beograda ukopali 744 leša kosovskih Albanaca“, upitao je Videnović.
To poređenje je namjerno brutalno. Današnje rušenje kuća nije isto što i skrivanje tijela masovno ubijenih civila i ta dva događaja ne treba pravno izjednačavati.
Ali Videnovićeva poruka je drugačija: ako se bager koristi kao simbol nepravde, onda se ne može govoriti samo o bageru koji ruši srpski objekat, a šutjeti o bagerima kojima su zakopavane albanske žrtve.
Slučaj „Sarajevo safari“
Profesor je spomenuo i advokata Čedomira Stojkovića, koji je proveo 130 dana u pritvoru zbog kršenja mjera zabrane javnog obraćanja i prisustvovanja protestima.
Stojković tvrdi da je progon povezan s njegovim angažmanom na slučaju „Sarajevo safari“ i zahtjevom da se srbijansko tužilaštvo uključi u međunarodnu istragu o navodima da su strani državljani tokom opsade Sarajeva plaćali da pucaju na civile. Sud mu je u julu 2026. ukinuo zabranu javnog obraćanja.
Važno je naglasiti da tvrdnje o organizovanim „snajperskim safarijima“ još istražuju nadležna tijela i da obim takvih zločina nije konačno sudski utvrđen. Međutim, istrage u Italiji i drugim zemljama postoje, a slučaj se ne može odbaciti kao obična medijska izmišljotina.
Ljudskost koja važi samo za „naše“
Videnovićev odgovor je težak, grub i politički nedvosmislen. Može mu se prigovoriti da studentsku poruku o mogućem kršenju prava Srba na Kosovu koristi kao povod za mnogo širi obračun s vlašću u Srbiji.
Ali suštinski argument teško je odbaciti: ljudska prava ne mogu biti nacionalna privilegija.
Ako je nezakonito rušiti srpski dom bez presude, onda je nezakonito rušiti i albanski. Ako je bol srpske porodice stvarna, stvarna je i bol porodice koja je godinama tragala za tijelom svog djeteta pronađenim u Batajnici.
Ne može se od javnosti tražiti saosjećanje prema Srbima na Kosovu, dok se istovremeno masovne grobnice Albanaca tretiraju kao neprijatna fusnota koju je najbolje ne spominjati.
Studenti su postavili dobro pitanje, ali ono mora važiti za sve
Studentska poruka nije pogrešna zato što traži zaštitu domova Srba. Pogrešna bi postala tek ako se ljudskost zaustavi na nacionalnoj granici.
Videnović zato poručuje da se moral ne dokazuje samo odbranom „naših“, nego upravo spremnošću da se prizna patnja onih koje je vlastito društvo godinama predstavljalo kao manje vrijedne, sumnjive ili neprijateljske.
Pravo pitanje zato nije treba li osuditi rušenje srpskih objekata bez zakonite procedure. Treba.
Pitanje je zašto ista glasna javnost nije spremna jednako snažno tražiti istinu o ubijenim Albancima, skrivenim grobnicama i ljudima koji pokušavaju otkriti njihove posmrtne ostatke.
Jer ljudskost koja važi samo za pripadnike vlastitog naroda nije ljudskost. To je plemenska solidarnost.
A država koja kažnjava one koji kopaju za istinom, dok štiti one koji su istinu zakopavali, nema problem samo s prošlošću. Ona ugrožava i vlastitu budućnost.
Izvori: Radio Slobodna Evropa, BIRN, Fond za humanitarno pravo, Radio Sarajevo i javna reakcija Ivana Videnovića.
