Kako prenose Reuters, američko Ministarstvo finansija i drugi izvori koji prate trgovinu pod sankcijama, Kina je godinama ostala glavni kupac iranske nafte upravo u vrijeme kada su Sjedinjene Države pokušavale ekonomski izolirati Teheran.
Washington je želio zatvoriti iranske izvore prihoda, ali je time istovremeno Pekingu dao priliku da kupuje energente pod povoljnijim uslovima i širi svoj utjecaj u zemlji kojoj je ostalo malo velikih partnera.
Tu treba početi priču o mogućnosti da Kina Iranu prodaje oružje.
Ne od prijateljstva, ideologije i velikih govora o zajedničkoj borbi protiv Zapada, nego od jednog mnogo jednostavnijeg kineskog pitanja:
Šta Kina dobija zauzvrat?
SANKCIJE PRITISNU IRAN, A KINI OTVORE VRATA
Kada država može normalno prodavati naftu desetinama kupaca, ona pregovara iz jače pozicije. Kada joj se uvedu sankcije, blokiraju banke, osiguranje, tankeri i međunarodni platni putevi, broj kupaca naglo se smanjuje.
Iran tada nije u poziciji da bira najbolje mušterije. Mora tražiti one koji su dovoljno veliki, dovoljno politički zaštićeni i dovoljno spremni da preuzmu rizik američkih kazni.
Kina odgovara tom opisu.
Tokom 2025. godine kupovala je prosječno oko 1,38 miliona barela iranske nafte dnevno, prema podacima koje je objavio Reuters. Veliki dio trgovine prolazio je kroz nezavisne kineske rafinerije, posredničke kompanije i transportne mreže kojima se pokušavalo prikriti porijeklo tereta.
Popust na iransku naftu nije uvijek isti. Nekada može iznositi nekoliko dolara po barelu, a nekada biti znatno manji, zavisno od tržišta i sankcijskog pritiska. U junu 2026. pojedine vrste iranske nafte za isporuku kineskim rafinerijama prodavane su tek 50 centi do jednog dolara ispod cijene Brent nafte. To pokazuje da brojka od šest dolara ne može važiti kao trajno pravilo.
Ali suština ostaje ista: kada Iran ima manje kupaca, Kina dobija veću pregovaračku moć.
Iran dobije novac potreban za funkcioniranje države, a Kina dobije naftu, politički utjecaj i partnera koji teško može pronaći bolju alternativu.
KINA NE KUPUJE SAMO NAFTU, NEGO I POZICIJU
Peking i Teheran potpisali su 2021. godine program saradnje na 25 godina, koji obuhvata energetiku, transport, infrastrukturu i uključivanje Irana u kinesku inicijativu Pojas i put. Tačni komercijalni detalji mnogih projekata nisu javno objavljeni, zbog čega treba biti oprezan s tvrdnjama da se sav novac od nafte automatski vraća kineskim kompanijama.
Ipak, kineski način poslovanja širom svijeta dobro je poznat.
Kina ponudi kredit, tehnologiju ili izvođače. Posao često dobiju kineske kompanije. Oprema stiže iz kineskih tvornica. Na projektima rade kineski inženjeri, a dugoročni ugovori Pekingu omogućavaju prisustvo u važnim lukama, željeznicama, energetskim postrojenjima i komunikacijskim sistemima.
To nije humanitarna pomoć.
To je poslovni i geopolitički paket.
Iran dobija infrastrukturu i partnera koji ga neće javno uslovljavati pitanjima demokratije i ljudskih prava. Kina dobija tržište, energente, ugovore i utjecaj na važnoj tački između Centralne Azije, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva.
Američke sankcije zato imaju dvije strane.
One Iranu zaista otežavaju poslovanje i smanjuju izbor. Ali upravo zbog tog smanjenog izbora Teheran postaje zavisniji od Pekinga.
Washington pritisne Iran, a Kina se pojavi kao kupac kojem je mnogo teže reći ne.
HOĆE LI KINA POSLATI ORUŽJE IRANU?
Pitanje više nije potpuno teoretsko.
Reuters je krajem jula 2026. objavio, pozivajući se na izvore upoznate s dogovorom, da bi Iran mogao dobiti do 400 kineskih prijenosnih protuzračnih raketnih sistema. Pošto u trenutku izvještavanja isporuka nije bila nezavisno potvrđena, tu informaciju treba tretirati kao ozbiljan navod, a ne kao završenu i potpuno dokazanu činjenicu.
Američke vlasti također su tokom 2026. sankcionirale kompanije i pojedince optužene da su pomagali iranskoj trgovini naftom, nabavci vojnih komponenti i pristupu satelitskim podacima. Kina je takve američke sankcije često odbacivala kao jednostrane i nezakonite.
Dakle, Kina može prodati oružje Iranu. Ima tehnologiju, proizvodne kapacitete i politički prostor za takav potez.
Ali to ne znači da će Teheranu dati sve što zatraži.
Peking će računati koliko može zaraditi, kakav će biti američki odgovor, može li posao ugroziti kinesku trgovinu sa zaljevskim državama i hoće li dodatno naoružavanje Irana pomoći ili ugroziti stabilnost puteva kojima Kini stižu energenti.
Kina nije Iranov zaštitnik iz ljubavi. Ona istovremeno posluje sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Izraelom i drugim državama koje imaju ozbiljne sukobe s Teheranom.
Zbog toga njena neutralnost nikada nije potpuno neutralna, ali ni njeno partnerstvo nije bezuslovno.
NEMA VJEČNIH PRIJATELJA, POSTOJE VJEČNI INTERESI
Iran može kinesku podršku predstavljati kao dokaz nastanka novog svjetskog poretka. Kina može govoriti o strateškom partnerstvu i otporu jednostranim sankcijama.
Ali iza zastava, saopćenja i rukovanja nalazi se hladna računica.
Iran Kini treba kao izvor energije, tržište i geopolitička poluga prema Sjedinjenim Državama. Kina Iranu treba kao kupac, investitor i mogući dobavljač tehnologije koju mu Zapad neće prodati.
To je partnerstvo, ali nije brak iz ljubavi.
Kina će pomoći dok joj pomoć donosi veću korist od šutnje. Ostat će po strani kada procijeni da bi cijena podrške mogla postati previsoka. A kada Iran bude dovoljno slab da nema mnogo izbora, Peking će gotovo sigurno tražiti još bolje uslove.
Isto je radio u odnosima s Venezuelom, Rusijom i brojnim drugim državama pod pritiskom Zapada.
Zato pravo pitanje nije voli li Kina Iran niti mrzi li Ameriku.
Pravo pitanje je koliko može zaraditi, šta može kontrolirati i koliko daleko smije ići bez ugrožavanja vlastitih interesa.
U svjetskoj politici velike sile rijetko spašavaju slabije države. Mnogo češće im pruže ruku, a onda pažljivo izračunaju koliko ta ruka vrijedi.
Izvor: Reuters, U.S. Department of the Treasury, OFAC, službeni dokumenti Irana i Kine o strateškom partnerstvu
