Kako pokazuju historijski izvori o Zaljevskom ratu, Saddam Hussein je u svojim govorima nakon iračke invazije na Kuvajt pokušavao odgovornost za dolazak američke vojske na Arapski poluotok prebaciti prvenstveno na saudijskog kralja Fahda i druge arapske vladare koji su podržali međunarodnu koaliciju.
Bez pune snimke ili vjerodostojnog transkripta konkretnog govora ne može se potvrditi svaka izgovorena rečenica, ali njegova tadašnja politička poruka bila je jasna: Amerika jeste neprijatelj, ali joj je neko iz arapskog svijeta otvorio vrata.
I upravo je tu Saddam udarao tamo gdje je smatrao da će najviše zaboljeti.
Nije govorio samo o američkim avionima, vojnicima i ratnim brodovima. Govorio je o arapskim vlastima koje su tim snagama omogućile baze, aerodrome, gorivo, puteve, logistiku i političko opravdanje.
Kralja Fahda nije predstavljao samo kao protivnika Iraka nego kao čovjeka koji je stranu vojsku doveo na zemlju na kojoj se nalaze najsvetija mjesta islama.
AMERIKANCI NISU DOŠLI BEZ POZIVA
Nakon što je Irak 2. augusta 1990. napao i okupirao Kuvajt, Saudijska Arabija strahovala je da bi iračka vojska mogla nastaviti napredovanje prema njenoj teritoriji. Američki ministar odbrane Dick Cheney stigao je u Saudijsku Arabiju i uvjeravao kralja Fahda da mora brzo prihvatiti američku vojnu pomoć.
Kralj je na kraju odobrio raspoređivanje američkih snaga. Već 8. augusta predsjednik George H. W. Bush javno je objavio slanje američke vojske u Saudijsku Arabiju u okviru operacije Pustinjski štit. Tokom narednih mjeseci u Saudijskoj Arabiji raspoređeno je više od pola miliona američkih vojnika.
Dakle, osnovni dio Saddamove tvrdnje nije bio izmišljen.
Bez saudijske teritorije, aerodroma, luka, puteva i skladišta američka vojna operacija bila bi mnogo komplikovanija. Saudijska Arabija postala je glavno mjesto okupljanja snaga koje su u januaru 1991. pokrenule vojnu operaciju protiv Iraka.
Koaliciju nisu činile samo zapadne zemlje. U njoj su učestvovale i arapske države, među kojima Egipat, Sirija, Saudijska Arabija i zaljevske monarhije. Britanski parlamentarni zapisi iz tog perioda potvrđuju da su američke i britanske snage raspoređene na zahtjev kralja Fahda i drugih zaljevskih vladara.
Zato je Saddam pokušavao poručiti Arapima: Amerika vas ne bi mogla napasti izdaleka da joj vaši vladari nisu pripremili pistu.
SADDAM JE GOVORIO ISTINU O BAZAMA, ALI JE PREŠUTIO ZAŠTO SU DOŠLE
Tu, međutim, dolazimo do dijela koji se često izostavlja kada se njegovi govori danas dijele kao dokaz navodne izdaje arapskih država.
Američka vojska nije stigla u Saudijsku Arabiju iz čista mira.
Stigla je nakon što je Saddamova vojska napala susjedni Kuvajt, zauzela zemlju i pokušala je pripojiti Iraku. Kralj Fahd i saudijske vlasti možda su otvorili vrata Amerikancima, ali Saddam im je svojim potezom dao razlog, opravdanje i strah koji su Washingtonu bili potrebni.
To ne znači da je američka politika bila nevina, dobronamjerna ili vođena brigom za obične Arape. Velike sile rijetko šalju pola miliona vojnika samo zato što ih boli tuđa nepravda. U igri su bili nafta, kontrola Zaljeva, sigurnost američkih saveznika i očuvanje tadašnjeg svjetskog poretka.
Ali isto tako nije pošteno praviti priču u kojoj je Saddam samo žrtva, a svi drugi izdajnici.
On je napao Kuvajt. On je svojim tenkovima promijenio stanje na terenu. On je zaplašio Saudijsku Arabiju i dao kralju Fahdu argument da pozove vojsku najmoćnije države svijeta.
Upravo zato Saddamova poruka djeluje snažno, ali je nepotpuna.
Govorio je ko je Amerikancima otvorio vrata, ali nije volio govoriti ko ih je natjerao da ta vrata otvore.
ARAPSKI SVIJET PLATIO JE CIJENU TUĐIH ODLUKA
Saddam je dobro razumio koliko je prisustvo zapadnih vojnika u Saudijskoj Arabiji osjetljivo pitanje. Zato je sukob pokušao predstaviti kao borbu protiv stranog prisustva i arapskih vladara koji su se stavili pod američku zaštitu.
Iračka propaganda kralja Fahda optuživala je da je svetost Arapskog poluotoka ugrozio pozivanjem stranih, nemuslimanskih snaga. Izvještaji iz tog vremena bilježe da je Baghdad pozivao na rušenje saudijske monarhije i optuživao je za predaju svetih mjesta strancima.
Ta poruka kasnije je ostavila mnogo dublje posljedice nego što su tadašnji vladari vjerovatno očekivali. Dugotrajno američko vojno prisustvo u Saudijskoj Arabiji postalo je simbol zavisnosti arapskih režima od Washingtona i izvor bijesa među dijelom muslimanskog svijeta.
Ali ni taj bijes ne može izbrisati jednostavnu činjenicu: sve je počelo invazijom na Kuvajt.
Saddam je tačno prepoznao jednu stvar. Amerika bez lokalnih saveznika teško može voditi veliki rat hiljadama kilometara od svojih granica. Potrebne su joj baze, partneri, politička podrška i vlasti koje će joj otvoriti prostor.
Ali njegova najveća slabost bila je što je uvijek govorio samo pola istine.
Optuživao je kralja Fahda da je doveo Amerikance, a prešućivao da je njegova vlast prvo dovela iračke tenkove u Kuvajt.
Na kraju su obični Iračani platili bombardovanjem, sankcijama, siromaštvom i dugogodišnjom izolacijom. Saudijska monarhija ostala je na vlasti, Amerikanci su učvrstili prisustvo u regiji, a Saddam je od vođe koji je prijetio susjedima postao čovjek čija je zemlja decenijama plaćala njegove političke računice.
Pouka je jednostavna.
Velike sile rijetko same pronađu otvorena vrata. Obično im ih otvore lokalni vladari, najčešće nakon što ih neki drugi lokalni vladar dovoljno uplaši.
Izvor: The American Presidency Project, PBS Frontline, američko Ministarstvo odbrane, britanski parlamentarni arhiv, UPI i historijski izvori o Zaljevskom ratu
