Mobitel kao tihi odašiljač
Američke vojnike na Bliskom istoku možda nisu odavali špijuni, sateliti ni klasično prisluškivanje, nego uređaji koje svakodnevno nose u džepovima. Prema dostupnim izvještajima, operativci povezani s Iranom koristili su slabosti mobilnih mreža i komercijalne podatke za oglašavanje kako bi pratili kretanje američkog vojnog osoblja.
Jedan dio operacije navodno se oslanjao na ranjivosti starog SS7 sistema, koji omogućava povezivanje mobilnih operatera i rad telefona u roamingu. Slanjem posebnih mrežnih zahtjeva moguće je utvrditi približnu lokaciju uređaja, čak i kada njegov vlasnik ništa ne objavljuje i ne koristi navigaciju.
Analizirani podaci ukazuju na organizovano i dugotrajnije praćenje mobilnih uređaja povezanih s osobama koje su se kretale po područjima važnim za američke vojne operacije. Zvaničnici iz zemalja Zaljeva smatraju da su u tome mogli učestvovati iranski subjekti ili regionalne grupe povezane s Teheranom.
Ipak, važno je napraviti jasnu razliku između praćenja telefona i dokazivanja da je upravo takvo praćenje omogućilo konkretne napade. Američki odbrambeni zvaničnici nisu potvrdili direktnu vezu između prikupljenih podataka i udara na lokacije na kojima su boravili vojnici.
Reklame koje znaju gdje se nalazimo
Još ozbiljniji dio priče odnosi se na industriju digitalnog oglašavanja. Aplikacije i oglašivačke platforme mobilnim uređajima dodjeljuju identifikacijske oznake preko kojih se mogu pratiti navike, kretanje i interesovanja korisnika.
Ti podaci uglavnom služe za prikazivanje ciljanih reklama. Međutim, kada završe u rukama stranih obavještajnih struktura, mogu postati sredstvo za praćenje vojnika, službenika, političara ili bilo koje druge osobe čiji je identitet moguće povezati s određenim telefonom.
Prema navodima iz izvještaja, komercijalni podaci o lokaciji mogli su biti korišteni za praćenje pametnih telefona u iračkom Kurdistanu. Problem je dodatno povećan kada su američke snage, radi smanjenja rizika, raspoređivane po civilnim hotelima umjesto isključivo u vojnim bazama.
Neki od tih objekata kasnije su bili meta napada. Među njima se spominje hotel u Bahreinu koji je ranije imao ugovore za smještaj američkog vojnog osoblja. Iako je u regionalnim napadima bilo povrijeđenih vojnika i ugovarača, nema javno potvrđenog dokaza da su lokacije odabrane isključivo zahvaljujući podacima iz mobilnih mreža ili oglašivačkih sistema.
Najveći sigurnosni propust možda je već u džepu
Ovaj slučaj pokazuje koliko se savremeno ratovanje promijenilo. Nekada je za praćenje neprijateljskih jedinica bila potrebna razvijena mreža agenata, aviona i satelita. Danas dio posla mogu obaviti baze podataka koje se kupuju radi marketinga.
Poseban problem predstavljaju privatni telefoni koje vojno osoblje nosi u operativna područja. Čak i kada korisnik ne objavljuje fotografije, ne označava lokaciju i ne šalje javne poruke, uređaj može komunicirati s mobilnom mrežom, aplikacijama i oglašivačkim platformama.
„TRUMP SE NAŠAO U ZAMCI“: IRAN BI MU MOGAO UNIŠTITI NASLIJEĐE KAO CARTERU
Američke institucije već su ranije upozoravane da strani protivnici mogu koristiti komercijalne podatke za praćenje državnog i vojnog osoblja. Revizije su također ukazivale na nedovoljnu zaštitu službenih mobilnih uređaja.
Ovdje zato nije riječ samo o navodnim sposobnostima Irana. Riječ je o mnogo širem problemu u kojem kompanije godinama prikupljaju ogromne količine podataka o kretanju ljudi, dok države i sigurnosne službe očigledno još nemaju potpunu kontrolu nad načinom na koji se ti podaci prodaju i koriste.
Najvažnija pouka ove priče jeste da obična reklama više nije samo reklama. Podaci koji pomažu kompaniji da sazna koji proizvod želimo mogu protivniku pomoći da utvrdi gdje spavamo, radimo ili se krećemo. Ukoliko vojska ne može zaštititi telefone vlastitih pripadnika i ograničiti prodaju njihovih lokacijskih podataka, ni najskuplji sistemi odbrane neće moći zatvoriti rupu koju svaki vojnik nosi u džepu.
Izvor: Financial Times
