Iran je poslao žestok odgovor Washingtonu nakon novih poruka Donalda Trumpa, poručujući da se neće predati i da je spreman za odbranu punih razmjera ukoliko Sjedinjene Američke Države nastave kršiti dogovore ili krenu u novu eskalaciju.
Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi optužio je Sjedinjene Američke Države da ne poštuju privremeni sporazum i da krše preuzete obaveze. U objavi na društvenoj mreži X poručio je da je Iran, za razliku od Washingtona, do sada držao riječ, te upozorio da ubuduće može postojati samo obostrano pridržavanje dogovora.
Poruka iz Teherana stigla je nakon što je Donald Trump izjavio da su SAD i Iran saglasni da nastave razgovore, ali da je prekid vatre završen. Prema Reutersu, Trump je poručio da je primirje s Iranom gotovo, dok su diplomatski kanali, barem formalno, još ostavljeni otvorenim.
IRAN NE ŽELI IZGLEDATI KAO PORAŽENA STRANA
Glavni iranski pregovarač i predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf poručio je da se Teheran nikada neće predati Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova poruka bila je jasna: Iran se priprema za svaku opciju, uključujući i odbranu punih razmjera.
To je rečenica koja se ne šalje slučajno.
Iran ovim ne govori samo Washingtonu, nego i vlastitoj javnosti, saveznicima i protivnicima u regiji. Poruka glasi: nismo slomljeni, nismo uplašeni i nećemo potpisati kapitulaciju pod pritiskom.
U ovakvim krizama, riječi su skoro jednako važne kao rakete. Kada jedna strana kaže da je prekid vatre završen, a druga da je spremna za odbranu punih razmjera, onda se prostor za grešku opasno sužava. Dovoljna je jedna pogrešna procjena, jedan napad na brod, jedna raketa ili jedan incident u Hormuškom moreuzu da se cijela regija ponovo zapali.
PREGOVORI POSTOJE, ALI POVJERENJA NEMA
Najopasniji dio ove priče jeste činjenica da pregovori nisu potpuno prekinuti, ali povjerenja gotovo da više nema. Reuters navodi da Iran negira da je tražio direktne razgovore sa SAD-om, ali potvrđuje posredničku ulogu Katara u pokušaju smirivanja tenzija.
Drugim riječima, svi govore o diplomatiji, ali se svi istovremeno spremaju za rat.
Washington traži da Iran javno garantuje sigurnu plovidbu kroz Hormuški moreuz i prekine napade na brodove. Teheran, s druge strane, tvrdi da Amerika ne poštuje dogovor i da prijetnjama ne može iznuditi iransku predaju. Al Jazeera navodi da SAD od Irana traže javnu potvrdu da će Hormuški moreuz ostati otvoren za sve.
To je klasična slika velike krize: obje strane tvrde da žele mir, ali svaka traži da druga prva popusti.
A kada se mir uslovljava poniženjem protivnika, tada mir postaje sve dalji.
HORMUZ KAO TAČKA KOJA MOŽE ZAPALITI SVIJET
U pozadini cijele priče nalazi se Hormuški moreuz, jedno od najvažnijih energetskih grla na svijetu. Kroz taj prolaz ide ogroman dio svjetske trgovine naftom, pa svaki vojni incident odmah postaje globalni ekonomski problem.
Reuters je izvijestio da se tanker promet kroz Hormuški moreuz usporio nakon američko-iranskih sukoba, dok rast tenzija ponovo podiže strah od poremećaja na tržištu nafte.
Zato ovo nije samo priča o Iranu i Americi. Ovo je priča o gorivu, transportu, cijenama hrane, inflaciji i običnom čovjeku koji na kraju plaća račun tuđih ratnih poruka.
Kada političari govore o “punoj odbrani”, “kraju primirja” i “nepopuštanju”, običan narod mora čuti i ono što se ne kaže: ako ovo izmakne kontroli, računi stižu svima.
Šta Teheran kopa pod zemljom? Novi snimci izazvali paniku na Zapadu..
NEĆE BITI KAPITULACIJE, ALI MOŽE BITI HAOSA
Iran sada pokušava pokazati da nije zemlja koju se može natjerati da klekne. To je važan dio iranske političke psihologije. Teheran može pregovarati, može taktizirati, može odlagati i koristiti posrednike, ali ne želi izgledati kao strana koja je savijena američkim pritiskom.
S druge strane, Trump ne želi izgledati kao predsjednik koji prijeti, a onda se povlači. I tu je najveći problem. Kada se dva politička sistema hrane slikom snage, kompromis postaje teži od sukoba.
Zato Araghchijeva poruka o “obostranom pridržavanju sporazuma” ima smisla samo ako obje strane zaista žele zaustaviti spiralu. Ako Washington misli da može prijetnjama iznuditi iransku poslušnost, odgovor će biti tvrđi. Ako Teheran misli da može pritiskom na Hormuz dobiti bolju poziciju, rizikuje novu američku vojnu reakciju.
U oba slučaja, prostor za mir se topi.
Iran možda još nije pokazao sve što može. Amerika sigurno nije odustala od pritiska. A svijet ponovo gleda isti opasni scenario: prvo se razmjenjuju poruke, zatim optužbe, zatim udari, pa onda svi tvrde da nisu željeli rat.
Samo što rat često ne počne onda kada ga neko zvanično najavi.
Počne onda kada obje strane počnu vjerovati da povlačenje izgleda gore od sukoba.
