AP piše da je njegova smrt dodatno produbila unutrašnje podjele u Iranu, iako su pogrebne povorke okupile ogromne mase režimskih pristalica.
Teheran više ne šalje diplomatske poruke umotane u svilene rukavice. Sada se govori jezikom osvete, mučeništva i odmazde. Nakon sahrane ajatolaha Alija Hamneija, jednog od najmoćnijih ljudi u modernoj historiji Irana, iz vrha iranske vojske stigla je poruka koja jasno pokazuje u kojem pravcu režim želi usmjeriti bijes naroda: prema Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu.
General-major Ali Abdollahi, komandant iranskog centralnog štaba Khatam al-Anbiya, poručio je da će oni koji su odgovorni za smrt Hamneija biti kažnjeni. U njegovim riječima nema mnogo prostora za smirivanje tenzija. Govori se o “odmazdi”, “pravdi”, “revolucionarnom djelovanju” i neprijatelju kojem će, kako poručuje, biti uskraćen san.
Drugim riječima, Teheran ne želi da sahrana bude kraj priče. Želi da bude početak nove faze.
SAHRANA KAO POLITIČKA PORUKA
Masovne pogrebne povorke u Iranu i Iraku nisu bile samo vjerski događaj. To je bila državna predstava snage. Režim je želio pokazati da, uprkos ratu, pritiscima, sankcijama, unutrašnjim pukotinama i smrti vrhovnog vođe, i dalje može izvesti mase na ulice.
Reuters piše da je Hamnei sahranjen u svetištu Imam Reza u Mašhadu nakon sedmice masovnih komemoracija, uz velike skupove i antiameričke poruke. Te slike za Teheran imaju posebnu vrijednost: one treba da pošalju signal da Iran nije slomljen.
Ali iza tih masa postoji i druga strana priče. AP navodi da je Iran nakon Hamneijeve smrti duboko podijeljen, opterećen ekonomskim problemima, represijom i nezadovoljstvom dijela stanovništva.
Zato režim sada pokušava tugu pretvoriti u političko gorivo. Kada imate unutrašnje probleme, najlakše je narod okupiti oko spoljnog neprijatelja.
To je stara škola vlasti: kad kod kuće puca po šavovima, pokaži prstom preko granice.
ODMAZDA KAO OBEĆANJE NARODU
Abdollahi je upozorio SAD i Izrael da ne tumače javnu žalost kao znak slabosti. To je ključna rečenica. Iran želi reći: plač nije predaja, sahrana nije poraz, a tuga se može pretvoriti u rakete.
Upravo tu leži najveća opasnost. Kada država javno obeća osvetu, ona sebi sužava prostor za diplomatsko povlačenje. Ako ne odgovori, izgledat će slabo pred vlastitom publikom. Ako odgovori prejako, može zapaliti širi rat.
Iran je već, prema Reutersu, izveo napade na američke vojne ciljeve u Zaljevu nakon američkih udara na iransku teritoriju, čime je dodatno narušeno ionako krhko primirje.
Guardian je također izvijestio o novoj spirali udara, američkim napadima na Iran i iranskim tvrdnjama o napadima na američke instalacije u regiji.
Dakle, ovo više nije samo prijetnja za kamere. Region je već u fazi opasnog nadmetanja: ko će udariti, ko će odgovoriti i ko će uspjeti izgledati jače pred svojom javnošću.
KAD REŽIM OD TUGE PRAVI ORUŽJE
Iranska vlast dobro zna snagu pojma “mučeništvo”. U političkoj kulturi Islamske Republike, mučenik nije samo mrtav čovjek. On je simbol, zastava, razlog za mobilizaciju, moralna dozvola za nastavak borbe.
Zato se Hamneijeva smrt ne predstavlja samo kao gubitak vođe, nego kao sveta obaveza osvete. U takvom narativu nema puno mjesta za pitanje: može li se izbjeći novi rat? Pitanje postaje: kako osvetiti vođu?
I tu počinje problem za cijeli Bliski istok.
SAD i Izrael žele pokazati da mogu udariti srce iranskog sistema. Iran želi pokazati da nije glineni golub. Zaljevske zemlje strahuju od raketa, dronova i požara oko Hormuškog moreuza. Evropa strahuje od cijena energenata i novog migrantskog talasa. Svijet gleda kako jedna smrt može postati povod za mnogo veći požar.
A običan narod, kao i uvijek, ne odlučuje ni o čemu, ali plaća sve.
SATIRA KOJU JE TEŠKO IZMIŠLJATI
Ima u svemu ovome i one mračne satire koju samo velika politika zna proizvesti. Lideri govore o miru, dok generali najavljuju osvetu. Diplomate pozivaju na smirivanje, dok se na terenu broje eksplozije. Svi tvrde da ne žele veliki rat, ali se ponašaju kao ljudi koji mu uredno rezervišu termin.
To je kao da neko stoji pored benzinske pumpe s upaljačem u ruci i govori: “Ne brinite, ja samo provjeravam vjetar.”
Iran sada poručuje da će djelovati uz podršku muslimanskih i slobodoljubivih naroda. To zvuči veliko, historijsko i revolucionarno. Ali u prevodu na jezik običnog čovjeka, to znači: spremite se, jer režim neće lako progutati smrt svog vođe.
A kada režimi krenu dokazivati da nisu slabi, obično stradaju oni koji se ništa nisu pitali.
ŠTA SLIJEDI
Najvažnije pitanje sada nije da li Iran želi osvetu. Želi. To je javno rečeno. Pitanje je kakvu osvetu može izvesti, a da ne izazove odgovor koji bi bio još razorniji.
Mogući su napadi preko savezničkih grupa, udari na američke baze u regiji, pritisak na brodove u Hormuškom moreuzu, cyber napadi ili kombinacija svega toga. Direktan veliki rat s Amerikom bio bi ogroman rizik za Iran, ali ograničeni udari i asimetrična odmazda već su dio iranskog načina ratovanja.
Zato je ova Abdollahijeva izjava važna. Ona nije samo emotivni govor poslije sahrane. Ona je priprema javnosti za nastavak sukoba.
Teheran sada pokušava poručiti tri stvari: Hamnei nije otišao bez posljedica, Iran nije slomljen i osveta dolazi kada režim procijeni da je trenutak najbolji.
Svijet bi morao ozbiljno shvatiti tu poruku.
Jer na Bliskom istoku se često prvo govori o simbolima, a onda eksplodiraju stvarni ciljevi.
Izvori: Slobodna Bosna, Reuters, AP, Guardian, Iran International, Press TV.
